Hotelska sobarica: čuvarka nevidljivog sveta
U velikim hotelima, koji spolja deluju kao mesta prolaznosti, gotovo bezlična, sa stalnom smenom gostiju i lica, postoji jedno tiho središte trajanja. To središte nije recepcija, nije direktor, nisu ni gosti. To je hotelska sobarica — jedina osoba koja po službenoj dužnosti svakodnevno ulazi u tuđu intimu.
Hotelska soba je paradoks: javni prostor koji se ponaša kao najprivatniji. U njoj se ljudi oslobađaju društvenih uloga, skidaju odeću, ali i identitete. Tu su u razbaškarenoj intimi.
Tu se vodi ljubav, raspadaju brakovi, sklapaju poslovi, donose odluke koje menjaju živote. I sve to ostaje — ne kao događaj, već kao trag.
Sobarica je čitač tih tragova.
Neravnina na jastuku govori o neprospavanoj noći. Dve čaše, od kojih je jedna netaknuta, otkrivaju neuspeo susret. Zgužvana posteljina bez težine ukazuje na odsustvo, dok preterani red često skriva napetost. Mirisi su posebna vrsta arhiva: parfem koji lebdi bez tela, dim cigarete u sobi za nepušače, ili težak, neimenovan miris koji ostaje posle svađe.
Ona ne prisustvuje događajima, ali ih rekonstruše.
U tom smislu, sobarica je nešto između arheologa i detektiva. Njena iskopavanja su svakodnevna, a nalazi prolazni. Ona zna da svaki predmet ima svoju poslednju upotrebu, i da iza svake ostavljene stvari postoji nevidljiva radnja koja joj je prethodila. Njena znanja su fragmentarna, ali duboka — nikada potpuna, ali uvek dovoljna da nasluti odnose među ljudima.
A hotel — veliki hotel je država.
Ima svoju teritoriju, park, plaža, razna zdanja u okviru imanja. Ima hijerarhiju koja se ne dovodi u pitanje: od uprave, preko recepcije, do onih koji ostaju nevidljivi. Ima zakone — precizno definisana pravila ponašanja, kretanja, pa čak i tišine. Ima granice koje se prelaze uz dozvolu i legitimaciju: kartice, ključevi, uniforma.
U toj državi, sobarica je istovremeno i njen najniži činovnik i njen najdublji svedok.
Ona poznaje geografiju hotela bolje od bilo koga: ne samo raspored soba, već i njihove nevidljive osobine. Zna koje sobe „pamte“ više, koje su nemirne, koje kao da zadržavaju tragove prethodnih gostiju. Postoje sobe koje se brzo zaboravljaju, i one koje nikada nisu prazne, čak ni kada u njima niko ne boravi.
U tom lavirintu, sobarica se kreće svakodnevno, ali nikada mehanički. Njeno kretanje je ritualno: ulazak, zatezanje prostora, vraćanje stvari u neutralno stanje. Ona briše tragove, ali ih prethodno mora videti. I tu leži njena dvostruka priroda — ona je istovremeno i svedok i brisač sveta.
Možda je upravo zato najusamljenija figura hotela.
Jer sve što vidi, ne može da kaže. Sve što zna, ne sme da potvrdi. Njeno znanje nema jezik, niti publiku. Ono postoji samo u njenom pamćenju, kao niz tiho povezanih scena koje nikada neće postati priča — osim ako ih neko ne prepozna.
Hotelska sobarica ne poznaje goste po imenima, već po tragovima. Ne pamti lica, već rasporede stvari. Njena istina nije biografska, već prostorna. Ona ne zna ko su ljudi, ali zna kako žive kada misle da ih niko ne vidi.
A možda je to najdublje znanje koje se o čoveku može imati.
***
Godinama se spremam da napišem roman o sobarici nekog velikog hotela. I nikako! A suprug i ja smo vrlo često ne samo boravili, nego povremeno i živeli u hotelu Interkontinental u Beogradu (danas Crown Plaza). Takav je bio sticaj okolnosti. Imala sam sreću da se upoznam sa gospođom Tanjom, domaćicom hotela, koja mi je izašla u susret i pokazala sve prostorije hotelskog domaćinstva koje običan gost ne može da vidi (čak ni da sluti!), objasnila celi sistem rada, treninge i obuku, dala interne brošure o pravilima posla, omogućila par razgovora sa nekim od sobarica… Ali, da bih dobila potpunu sliku o tome šta sve sobarica po službenoj dužnosti može da vidi o drugima, bilo mi je potrebno volontiranje. Trebalo mi je da uđem i vidim sama šta sve može da se proceni o gostu kroz njegove predmete u sobi. Međutim, muž se nije složio s ovom idejom. Besnela sam govoreći da je piscima dozvoljeno da budu sve što hoće, mogu mirno da sakupljaju materijal, prerušavaju se ako treba, ali, eto, književnicama to nije dozvoljeno! Od muža, književnika! Ništa nije pomoglo, tako da sam ostala samo na upijanju utisaka i mašti. Roman nisam napisala! Ali, možda ću?! Pod pseudonimom!
***
Ako ćemo iskreno, hotel ne liči samo na državu, nego i na bolnicu, kasarnu, zatvor, neko načelstvo sa dugim hodnicima i brojevima... Isto mu dođe.
A veliki hoteli ili risorti liče čak na tvrđave, citadele... Imaju i zalihe hrane!😎
Нема коментара:
Постави коментар