Mirisi koji nemaju ime
To su mirisi koje svi prepoznamo — ali ih niko ne ume da nazove.
To nije parfem.
Nije ni kafa, ni kiša, ni rđa.
To je onaj trenutak kada kažeš:
„ovo me na nešto podseća… ali ne znam na šta.“
To su mirisi koji nisu stvar — nego stanje.
Na primer:
– miris jedne sobe u kojoj si prvi put prespavala kao dete kod nekoga
– miris nečijeg kaputa koji nije tvoj, ali si ga nosila
– miris vazduha pred neku važnu odluku
– miris jutra posle noći koja te promenila
– miris praznog stana u koji si tek ušla
Ti mirisi nemaju imenicu.
Oni imaju sećanje bez jezika.
Zato su tako jaki.
Jer dolaze iz dela mozga koji je stariji od reči.
Iz dela koji ne objašnjava — nego oseća.
To su mirisi koji nisu opisivi, nego prepoznatljivi.
Kao snovi.
Kao déjà vu.
Kao ona čudna tuga bez razloga.
U književnosti — to je najčistiji materijal.
Jer kad napišeš:
„miris koji nisam mogla da imenujem“
— čitalac u sebi odmah pronađe svoj.
To je zajednički prostor između ljudi.
Ne kroz reči — nego kroz iskustvo.
Možda bi taj deo tvoje knjige mogao da bude najtiši, ali i najdublji.
Ne kao nabrajanje, nego kao fragmenti:
– „miris koji sam osetila kad sam shvatila da sam odrasla“
– „miris koji je ostao posle nje“
– „miris koji me je jednom uplašio, a nisam znala zašto“
To su mirisi koji ne postoje u svetu —
ali postoje u nama.
I možda baš oni najtačnije govore ko smo.
Нема коментара:
Постави коментар