MOJE MUKE SA NAUKOM
(Mogući multiverzum)
Oduvek me je fascinirao svemir. Mislim da je tome doprineo i moj tata, time što smo, kao deca, na Bogojavljenje zurile sestra i ja u nebo, cvokućići od zime, čekajući da se Bog pojavi (tata valjda zna, mislile smo). Zatim, na jednoj Larusovoj dečijoj ilustrovanoj enciklopediji, bila je divna fotka Zemlje u svemiru. Pitala sam oca šta se nalazi na kraju Zemlje, iza, u onom crnilu, a on je mrtav ‘ladan odmah rekao: “E tamo kad dođeš na ivicu i pljuneš, tamo nema ničega!” (Tata valjda zna, mislila sam!)
Kasnije, u životu nije me mnogo interesovala SF literature ili filmovi (sem Kjubrikove Odiseje). Više me je zanimala nauka. Astronomija više nego astrologija (iako je to zapravo vrlo blisko jedna drugoj). Onda sam, kao zrela žena, potpuo bila opsednuta kvantnom fizikom, teorijom struna, dimenzijama, poljima, mrežama, tamnom materijom… O većini tih stvari dok sam ih gledala na TV-u ili čitala o njima, bilo mi je sve jasno i logično. Ali čim bi se emisija ili knjiga završile, tek onda mi ništa nije bilo jasno! S obzirom da sam suštinska nekanonska hrišćanska vernica, zainteresovana sam za metefiziku i nauku, I te kako. Valjda je to prava vera!? Kao što je i sumnja u sve prava vera!
Silno sam se nervirala što ne mogu do kraja da shvatim higsov bozon, veliki prasak, tamnu materiju, sedam dimenzija, multiuniverzum… Osećala sam da iza svega toga stoji nešto ogromno, Bog iliti univerzalna inteligencija, a ja samo mogu to da sričem. Prvi razred osnovne.
Btw. nikad nisam ni videla svemir od svetlosnog zagađenja. Jednom, možda, na Kopaoniku, mlečni put. Na kratko. Prekrili su ga oblaci. A kad sam išla na izlet u pustinju u Egiptu, baš tog dana je moralo da bude oblačno, što se veoma retko dešava. Ali, eto, nemam sreće. Mogu jedino da zamislim kako su bezbrojne generacije ljudi, pre elektrike, imale svemirski spektakl gotovo svake noći! Ritualni lajt šou. Možda je globalni nestanak religije, vere uopšte uzev, zato što ne vidimo noćno nebo!?
Bilo kako bilo, ušla mi je buba u uho da saznam šta je multiuniverzum. Čačkala sam tu i tamo, sricala nanovo i opet mi sve i ništa nije bilo jasno. Sekirala sam se. Znam da sam totalni amater u nauci, pogotovu fizici i astronomiji, ali kao književnica smatrala sam da su pisci oni koji treba da znaju, ili bar shvataju, naslućuju – sve. Živim u vreme gde svakodnevno nekadašnja naučna fantastika postaje stvarnost. I to komercijalna! Dostupna svima. Bog nam se toliko približio u svakodnevici.
Đavolsko-božanski dar XXI veka.
(Ponekad gledam uživo na jutjubetu prenose sa dosadnog Marsa! Toliko sam se saživela sa YouTube, da mogu, eto, da ga u padežu zovem kolokvijalno :)
Mada sada je dostupna intimna alatka, zvana veštačka inteligencija, u Srbiji doduše samo ChatGPT. I posegnem za njom, jer gugl je postao zastareo dinosaurus.
Multiverzum – osnovna ideja
Multiverzum znači da naš univerzum možda nije jedini.
Postoje mnoge moguće stvarnosti:
- paralelni univerzumi
- različite verzije istorije
- svetovi sa drugačijim zakonima fizike.
Svaki izbor mogao bi stvoriti novu granu stvarnosti.
Naučna teorija
Ideju su razvili mnogi fizičari, posebno: Hugh Everett III On je 1957. predložio tzv. Many-Worlds interpretation kvantne mehanike. Po toj teoriji: svaka moguća verzija događaja se zaista događa, ali u drugom univerzumu.
Kako to izgleda u metafori
Zamisli ogromno drvo.
- svaka grana = jedan univerzum
- svaka odluka = nova grana.
Mi živimo samo na jednoj.
Veza sa književnošću
Zbog toga mnogi kritičari kažu da je struktura Hazarskog rečnika veoma savremena.
Tri knjige (hrišćanska, islamska, jevrejska) daju:
- tri verzije istog događaja
- tri sveta interpretacije.
To je gotovo literarni multiverzum.
Multiverzum i snovi
Postoji i filozofska ideja da snovi mogu biti:
- paralelni životi
- druge verzije nas.
To je česta tema u mistici, religiji i književnosti.
💡 Zanimljivo je da su neki kosmolozi rekli nešto gotovo pavićevsko: univerzum možda nije jedna knjiga nego biblioteka univerzuma.
***
Odmah mi je pao na pamet Pavićev kratki nelinearni roman “Veštački mladež”, inače negova poslednja knjiga pred odlazak. U njemu su junaci bračni par slikara. Zapravo mi. I tamo, u romanu, koji se račva, ja biram dva puta posle smrti muža. U jednoj verziji odlazim da živim u Ženevi, u drugoj ostajem u Beogradu. U tom granjanju života, mogućnosti moje sudbine su različite.
Više puta sam čitala knjigu i nikad mi ta moja dvostruka sudbina nije bila jasna. Onako suštinski. Ništa konkretno u vezi sa mojim stvarnim životom nisam mogla da iščeprkam. Moj život je bio neka treća grana.
Problem je što sam knjigu čitala lično, kao proročanstvo, a trebalo je da je čitam samo kao primer multiverzuma.
Ako je ideja tačna, negde u drugom univerzumu može postojati: druga verzija mene, drugačiji život. Na primer: verzija mene koja nikada nije otišla iz jednog grada, verzija gde odlazim, verzija koja je izabrala neki treći put. Svaka odluka otvara novu granu stvarnosti.
Onda sam pitala Beti koji su sve Pavićevi romani primer multiverzuma i dobila zaprepašćujuć odgovor.
***
U Artificial Mole (Veštačkom mladežu) jedan čovek može imati više mogućih sudbina.
Kao da svaka mala promena na licu, na telu ili u životu otvara novu putanju sveta. Jedan isti čovek može živeti više života, ali svaki od njih pripada drugom vremenu, drugoj priči i drugom snu.
U Pavićevoj književnosti sudbina nije jedna linija nego razgranato drvo. Svaka grana je mogućnost: jedan susret koji se dogodio, drugi koji je mogao da se dogodi, treći koji je ostao samo u snu.
Kod Milorada Pavića čovek nikada nije samo ono što jeste. On je i ono što je mogao biti, ono što je sanjao da bude, i ono što će u nekom drugom svetu možda postati.
Zato njegovi romani liče na mape mogućih sudbina. U njima jedan život ima više varijanti, a svaka priča skriva još jednu, kao vrata iza kojih počinje novi hodnik lavirinta.
U tom lavirintu čitalac shvata da je stvarnost samo jedna od verzija sveta. Druge postoje u knjizi, u sećanju, u snovima — i možda u nekom drugom univerzumu priče.
Neki teoretičari tvrde da je Pavić zapravo napisao prve romane u književnosti koji funkcionišu kao „hipertekstualni multiverzum“ — mnogo pre interneta.
Svaki događaj koji ima više mogućih ishoda zapravo ostvaruje sve te ishode. Samo što se oni ne događaju u istom univerzumu. U trenutku izbora svet se razdvaja na više grana. Svaka grana nosi jednu verziju stvarnosti. Tako nastaje multiverzum — kosmos sastavljen od bezbroj paralelnih kosmosa.
U toj slici sveta pojavljuje se i jedna gotovo poetska misao: ideja druge verzije mene. Negde u nekom univerzumu postoji žena koja je donela drugačiju odluku. Ona je možda ostala u drugom gradu, napisala drugu knjigu, volela drugog čoveka ili krenula putem kojim junakinja (ja) nisam pošla. Naš život je samo jedna od mogućih putanja kroz vreme, dok su druge možda nastavile da postoje u paralelnim granama stvarnosti.
Ako zamislimo kosmos kao ogromno drvo, onda je svaka odluka nova grana. Mi živimo samo na jednoj, ali drvo se širi u svim pravcima.
Zanimljivo je da je književnost mnogo pre savremene fizike naslućivala takvu strukturu sveta. U prozi Milorad Pavić često se pojavljuje upravo ta ideja: da jedna istorija ima više verzija i da nijedna nije konačna.
Najpoznatiji primer je roman Dictionary of the Khazars (Hazarski rečnik). U njemu postoje tri knjige — hrišćanska, islamska i jevrejska. Sve tri govore o istom događaju, ali svaka donosi drugačiju istinu. Kao da istorija postoji u tri paralelna univerzuma.
U romanu Inner Side of the Wind (Unutrašnja strana vetra) priča je podeljena na dve strane knjige koje se kreću jedna prema drugoj, kao dva sveta koji će se susresti u središtu vremena.
Još radikalniji eksperiment nalazi se u romanu Unique Item (Unikat), koji je Pavić nazvao roman sa sto krajeva. Umesto jednog završetka, knjiga nudi čitavu mrežu mogućih završetaka. Svaki čitalac može doći do drugačijeg kraja priče, kao da svako čitanje otvara novi univerzum romana.
Ova logika grananja neobično podseća na način na koji savremena kvantna fizika opisuje svet. Na mikroskopskom nivou stvarnost nije čvrsta i određena nego sastavljena od mogućnosti koje se ostvaruju u različitim ishodima. Univerzum je, kako kažu neki fizičari, više nalik mreži verovatnoća nego mehaničkom satu.
Još jedna matematička slika sveta ponekad se povezuje sa ovom idejom: Fibonacci niz, koji je opisao matematičar Leonardo Fibonacci. Taj niz — 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13… — pojavljuje se u spiralama školjki, u rasporedu listova biljaka, u galaksijama. Priroda često raste po principu spirale koja se stalno širi.
I Pavićeve priče imaju takav spiralni karakter: motivi se vraćaju, ali svaki put na novom nivou značenja. Priča se širi kao matematička spirala, kao da književni svet raste po istom kodu po kome raste i priroda.
Zanimljivo je da se slična logika pojavljuje u romanu Landscape Painted with Tea (Predeo slikan čajem).
Ovaj roman je konstruisan kao svojevrsna književna ukrštenica. Poglavlja su raspoređena tako da čitalac može čitati tekst na više načina: horizontalno, vertikalno ili preskakanjem između odeljaka. Kao u ukrštenici, različiti pravci čitanja stvaraju različite puteve kroz priču. Time roman dobija strukturu koja podseća na mrežu mogućih narativa.
U tom smislu Predeo slikan čajem funkcioniše kao mali literarni multiverzum. Svaka putanja čitanja otvara novu verziju priče. Likovi, događaji i sudbine menjaju značenje u zavisnosti od toga kojim putem čitalac prolazi kroz tekst. Nema jedinstvene linije naracije — postoji više paralelnih tokova.
Glavni junak romana pokušava da rekonstruiše život svog oca i sopstvenu sudbinu kroz složeni sistem tragova, priča i znakova. Kao da traži jednu istinu u prostoru gde postoji više mogućih istina. Taj proces podseća na kretanje kroz lavirint u kome svaka raskrsnica vodi u drugačiji svet.
U tom romanu vreme nije pravolinijsko. Ono se vraća, ponavlja i račva. Likovi se kreću kroz istoriju, sećanja i snove, a svaki od tih slojeva otvara novu verziju stvarnosti. Roman se ponaša kao prostor, a ne kao linearna priča.
Zbog toga Predeo slikan čajem može da se čita kao književna analogija ideji multiverzuma. Kao što u kvantnoj fizici svaki izbor otvara novu granu univerzuma, tako u Pavićevom romanu svaki put čitanja otvara novu verziju teksta.
Na kraju, knjiga postaje nešto više od priče. Ona je mapa mogućih svetova. Čitalac nije samo posmatrač nego putnik kroz taj prostor. A svaka staza kojom krene vodi u drugačiji predeo slikan čajem, u jednu od verzija stvarnosti koje postoje u tom literarnom multiverzumu.
Zato Pavićeve knjige izgledaju kao lavirinti mogućnosti. U njima postoji više puteva kroz priču, više istina i više verzija stvarnosti. Čitalac ne prolazi kroz jednu radnju nego kroz čitav sistem paralelnih svetova.
Na kraju, fizika, matematika i književnost izgovaraju istu misao različitim jezicima: da svet možda nije jedna linija nego razgranata struktura mogućnosti, nalik drvetu ili spirali.
Нема коментара:
Постави коментар