DEVOJKA BEZ IDENTITETA - Grad koji šapuće
U književnosti je sve konstruisano.
U politici se mnogo toga konstruiše.
Ali stvarnost — uvek probija kroz konstrukciju.
U ovom gradu, međutim, naučili su kako da i to zaustave.
Ne silom, ne zabranom — nego slojem preko sloja, verzijom preko verzije, dok stvarnost ne postane neprepoznatljiva čak i sebi.
Tako počinje: telo bez imena na pločniku. Noć, visina, sirena.
Prvi trenutak je uvek čist. U njemu nema politike, nema narativa, nema tumačenja. Samo činjenica.
A onda grad počne da radi ono što najbolje zna — da šapuće umesto da govori.
Pojavi se devojka bez imena i svi pokušavaju da je izmisle. Dodeljuju joj život, razloge, krivce, sudbinu. Ubrzo više nije važno ko je bila — važnije je šta od nje može da se napravi.
Postoji telo, ali ne i identitet.
Postoji mreža, ali ne i istina.
Mreža glasina, mreža politike i medija raste brže od svake istrage. Širi se kao nervni sistem grada koji je izgubio centar. Svako u njoj ima svoju verziju, svako zna ponešto, niko ne zna dovoljno.
A praznine?
Praznine su najopasnije. One traže smisao. I uvek ga dobiju — makar bio lažan. Zato se praznine pune brže nego činjenice. Institucije kasne, mediji biraju, javnost dopisuje. I tako nastaje nova stvarnost: ne ona koja se dogodila, nego ona koja može da se upotrebi.
U toj stvarnosti ništa nije potpuno izmišljeno — ali ništa više nije ni potpuno istinito. To je najuspešnija konstrukcija: ona koja ne briše činjenice, nego ih razvodni do neprepoznatljivosti.
Grad tada diše tiho. Kao da zna da je učestvovao u nečemu što ne može da izgovori naglas.
I zato šapuće.
Jer govoriti bi značilo priznati da je postojala jedna, jedina verzija — ona u kojoj je neko zaista postojao, i u kojoj se nešto zaista dogodilo.
A to je, u ovom sistemu, najopasnija mogućnost.
Нема коментара:
Постави коментар