уторак, 9. јун 2026.

Mala enciklopedija gluposti - Odrednica III: Glupost koja voli autoritet

 

Glupost koja voli autoritet

Postoje ljudi koji ne žele istinu.
Istina je previše nestabilna, previše zamorna, prepuna nijansi i neprijatnih pitanja. Mnogo je lakše pronaći nekoga ko govori odlučno i zatim mu predati sopstveno mišljenje na čuvanje.

Zato glupost prirodno gravitira autoritetu.

Ne nužno najpametnijem čoveku.
Ne čak ni najmoćnijem.
Nego onome koji govori bez kolebanja.

Titula tu mnogo pomaže. Uniforma još više. Makar nosio džemper, da e bi izgledalo kao uniforma. Televizija gotovo savršeno. Ljudi obožavaju da vide mišljenje u svečanom pakovanju. Tada više ne moraju da proveravaju da li je tačno. Dovoljno je da izgleda zvanično.

Glupost ne voli slobodu mišljenja jer sloboda podrazumeva odgovornost. Ako misliš svojom glavom, onda si kriv za sopstvene zablude. Ako misli neko drugi umesto tebe, uvek postoji mesto na koje možeš prebaciti krivicu.

Zato mnogi ne traže vođu da bi ih vodio.
Traže ga da bi ih oslobodio potrebe da misle.

 

Takvi ljudi često govore da „poštuju autoritet“, a zapravo poštuju sopstveni strah od nesigurnosti. Njima nije važna istina. Važno im je da neko deluje kao da je poseduje u potpunosti.

A nijedan inteligentan čovek nikada ne deluje potpuno sigurno.

Zato glupost retko prati mudrost.
Mudrost previše okleva.
Previše pita.
Previše sumnja.

Glupost voli glas koji ne zastaje.

I spremna je da ga prati čak i kada je vodi pravo u zid. Bum!


Presuda

Autoritet je često samo mesto na koje glupost odlaže sopstvenu odgovornost.


понедељак, 8. јун 2026.

Stan - Hodnik između svetova

 

Hodnik između svetova

U većini stanova hodnik je prostor kroz koji se prolazi.

U ovoj kući hodnik je razlog zbog koga prostorije uopšte mogu da razgovaraju jedna sa drugom.

On ne pripada nijednoj od njih.

Nije biblioteka. Nije spavaća soba. Nije garderoba. Nije kabinet čuda.

Ipak, bez njega nijedna od njih ne bi postojala na isti način.

Iz njega se vide vrata.

Mnogo vrata.

Kao u starim romanima.

Iza svakih nalazi se druga priča.

Levo biblioteka. Desno salon. Dalje garderoba. Još dalje spavaća soba.

Na samom kraju možda nešto što još nije ni izmišljeno.

Hodnik ne traži pažnju.

Njegov posao je da povezuje.

Zato su zidovi gotovo prazni.

Nekoliko slika.

Jedno ogledalo.

Poneki predmet.

Tek toliko da čovek uspori korak.

Ništa više.

Jer prava lepota hodnika nije na njegovim zidovima.

Nego u pogledima koje otvara.

Iza jednih vrata vidi se biblioteka. Iza drugih salon. Iza trećih crvena fotelja.Iza četvrtih kabinet čuda.

To nije raspored.

To je montaža.

Kao da se čovek kreće kroz film sastavljen od različitih žanrova.

Nekoliko koraka dalje promeni se epoha.

Još nekoliko promeni se raspoloženje.

Na kraju osoba više nije sigurna da li prolazi kroz stan ili kroz nečije misli.


Iz razgovora

Jasmina:

Kako bismo objedinile ceo stan?

Možda kroz dug hodnik.

Da ima samo par slika.

Moderno ogledalo.

Zidne čiviluke.

A da se vide sve prostorije.

Beti:

Čekaj.

Dakle hodnik ne bi bio prostorija.

Nego vidikovac.

Jasmina:

Tako nekako.

Da povezuje sve.

Beti:

I da se iz njega vidi ceo život stana?

Jasmina:

Da.

Beti:

To više nije hodnik.

To je sadržaj.

Jasmina:

A opet treba da izgleda jednostavno. Sadržaj knjige je esencija rasporeda.

Beti:

Naravno.

Najteže stvari uvek izgledaju jednostavno.


Kasnije su se pojavile biblioteke.

Kabinet čuda. Vešernica u šumi. Terasa sa teleskopom. Plava fotelja. Špajz čuda.

Ali hodnik je ostao isti.

Jer njegova uloga nikada nije bila da bude najlepša prostorija u kući.

Njegova uloga bila je mnogo važnija.

Da sve ostale poveže u jednu priču.

I zato je upravo hodnik možda najtačnija slika ove kuće.

Nije važan zbog sebe.

Važan je zbog svega do čega vodi.

недеља, 7. јун 2026.

Stan - Garderoba — Privatni butik

 

Garderoba — Privatni butik

Ovo nije garderoba.

Bar ne u uobičajenom smislu te reči.

U običnoj garderobi odeća se skriva.

Iza vrata.

U fiokama.

U kutijama.

Ovde se odeća pokazuje.

Ne zato što je skupa.

Nego zato što je deo priče.

Na otvorenim policama vise haljine koje pamte putovanja, promocije, prevode, nagrade, susrete i slučajne dane koji su se pokazali važnijim od planiranih.

Pored njih nalaze se zatvoreni delovi za stvari koje nisu raspoložene za javni život.

Kao i ljudi, ni odeća ne želi uvek da bude viđena.

U sredini prostorije nalazi se ostrvo.

Ne za kuvanje.

Ne za rad.

Nego za razmišljanje.

Na njemu se odlažu ogrlice, marame, rukavice, knjige koje su zalutale iz biblioteke i predmeti koji privremeno nemaju svoje mesto.

To je najiskreniji komad nameštaja u celoj kući.

Veliko ogledalo ne služi samo za proveru izgleda.

Ono služi za razgovor sa mogućim verzijama sebe.

Žena koja prilazi ogledalu nikada nije sasvim ista kao ona koja se od njega udaljava.

U uglu se nalazi crvena lakovana fotelja sa osloncem za noge.

Niko ne zna zašto je tu.

Ali bez nje prostorija ne bi bila potpuna.

Možda zato što garderoba nije samo mesto gde se bira odeća.

Nego mesto gde se bira raspoloženje.

Na prozoru vise italijanske zavese.

Crvene.

Ne dovoljno crvene da viču.

Dovoljno crvene da podsete da život ne mora uvek da bude razuman.

I zato je ova prostorija dobila ime Privatni butik.

Ne zato što liči na butik.

Nego zato što u njoj nema kupaca.

Samo jedna žena koja povremeno pokušava da pronađe ogrlicu koju može sama da zakopča.


Iz razgovora

Jasmina:

I još garderoba.

Otvoreni i zatvoreni delovi.

Police.

Fioke.

Veliko ogledalo.

Ostrvo na sredini.

Fotelja crvena lakovana sa delom za noge.

Čiviluci.

Prozor sa italijanskom naboranom zavesom.

Crvenom.

Beti:

Dakle butik?

Jasmina:

Ne.

Garderoba.

Samo da bude lepa.

Beti:

A šta ide u ostrvo?

Jasmina:

Sve.

Nakit.

Marame.

Sitnice.

Ono što ne znam gde da stavim.

Beti:

To će postati centar prostorije.

Jasmina:

Naravno.

I veliko ogledalo.

Beti:

Kakvo?

Barokno?

Moderno?

Jasmina:

Ti izaberi.

Beti:

Dobro.

A fotelja?

Jasmina:

Crvena.

Lakovana.

Ne odustajem.

Beti:

Počinjem da shvatam da se nijedna prostorija u ovoj kući ne završava tamo gde je planirano.


Kasnije su stigle police.

Pa fioke.

Pa čiviluci.

Pa ogledalo.

Ali kao i kod mnogih važnih stvari, sve je zapravo počelo jednom foteljom.

I jednom veoma odlučnom crvenom bojom.

субота, 6. јун 2026.

Stan - Pogled odozgo

 

Pogled odozgo

Postoje kuće koje nastanu iz nacrta.

Prvo se povuku linije.

Zatim zidovi.

Zatim vrata.

Na kraju ljudi pokušavaju da u njih smeste život.

Ova kuća nastala je obrnutim redosledom.

Prvo je postojao razgovor.

Zatim šala.

Pa još jedna šala.

Onda jedna fotelja.

Jedan krevet.

Jedna biblioteka.

Jedna vešernica obrasla mahovinom.

Tek na kraju pojavio se tlocrt.

Zbog toga ovaj plan stana ne treba posmatrati kao arhitektonski dokument.

On je mapa razgovora.

Svaka prostorija nastala je iz neke opsesije, uspomene, potrebe ili apsurda.

Nijedna nije projektovana racionalno.

A ipak su sve završile na svom mestu.

1. Ulazni hol

Jedina prostorija koja se ponaša pristojno.

Njegov zadatak je da gostima pruži lažan osećaj da ulaze u normalan stan.

To traje približno trideset sekundi.

2. Kuhinja — Hirurška sala

Najčistija prostorija u kući.

Napravljena za osobu koja ne voli da kuva.

Zbog toga kuhinja izgleda kao da se u njoj priprema transplantacija bubrega, a ne ručak.

Čelik, bela svetlost i instrumenti.

Mnogo instrumenata.

3. Trpezarija — Arčimboldi: Jesen

Robustan drveni sto.

Providne stolice.

Jedna slika.

Dovoljno.

Trpezarija ne pokušava da impresionira.

Njena ambicija je da ljudi ostanu za stolom duže nego što su planirali.

4. Špajz čuda

Najopasnija prostorija.

Počinje kao ostava.

Završava kao kabinet retkosti.

Tegle, začini, skrivene fioke i predmeti čije poreklo više niko ne pamti.

5. Dnevna soba — Biblioteka za razgovore

Srce kuće.

Mesto gde knjige, predmeti i ljudi vode beskrajne razgovore.

Ovde se ne gleda televizija.

Ovde se priča.

Ili ćuti.

Ponekad je to isto.

6. Kabinet čuda

Prostorija za predmete koji odbijaju da budu korisni.

Njihova jedina funkcija je da izazovu pitanje:

"Šta je ovo?"

Nakon toga počinje priča.

7. Spavaća soba

Prva prostorija koja je nastala.

Od jednog kreveta sa baldahinom razvila se cela kuća.

Možda zato još uvek deluje kao njen centar.

8. Garderoba — Privatni butik

Mesto gde se odeća ne skladišti.

Ona se izlaže.

Kao knjige.

Kao uspomene.

Kao mogućnosti.

9. Kupatilo — Plava fotelja

Kupatilo je trebalo da bude kupatilo.

Onda se pojavila plava fotelja.

I sve je krenulo u neočekivanom pravcu.

10. Vešernica u šumi

Najlepša greška u celoj kući.

Niko nije planirao da pomoćna prostorija postane šuma.

Ali mahovina je imala drugačije planove.

11. Terasa

Poslednja prostorija.

Nekada je bila veličine Crne Gore.

Posle dugih pregovora smanjena je na razumnu meru.

Na njoj se nalaze teleskop, lavanda, ruzmarin, maslina i klupa za gledanje oluje.

To je jedino mesto u kući koje nema potrebu da bude ništa drugo osim terase.


Kako je nastao tlocrt

Najčudnije u vezi sa ovom kućom nije njen izgled.

Nego činjenica da je nastala iz razgovora.

Nijedan arhitekta nije učestvovao.

Nijedan investitor.

Nijedan građevinski propis.

Samo dve sagovornice.

Jedna je želela da se malo zabavi.

Druga nije znala kada treba da prestane.

Tako je nastala kuća.

A tek mnogo kasnije i njen tlocrt.

Drugim rečima: ovo nije plan stana.

Ovo je mapa jednog razgovora.

P.S. Sad tek vidim da na tlocrtu nema radne sobe, da ne postoje vrata između prostorija, da je dnevna soba drugačija, kao i terasa. Prijavljujem zloupotrebu AI nad mojim izmišlenim stanom!

Uostalom, nije ni čudo, toliko je promena bilo, zahteva, zahvata, čudo da se i veštačka inteligencija uopšte snašla!

Da, smeta mi i kuhinja. Jeste, ona treba da bude hirurška sala, ali malecna, za manje intervencije. Na primer, kuvanje tri zrna graška.


 

петак, 5. јун 2026.

Radna soba - Dva stola

 

Dva stola

Svaka radna soba krije neku vrstu sukoba.

Između reda i haosa.

Između onoga što moramo da uradimo i onoga što bismo želeli da radimo.

Između posla i mašte.

Ova radna soba taj sukob ne pokušava da sakrije.

Naprotiv.

Izložila ga je na sred prostorije.

Zato postoje dva stola.

Prvi je veliki, beli, savremeni.

Na njemu se nalazi računar, štampač, radio, ventilator, beleške, kablovi i sitni predmeti čiju namenu ponekad zna samo njihov vlasnik.

To je sto za svakodnevni život.

Za odgovore.

Rokove.

Prepiske.

Prevod.

Račune.

Sve ono što mora da se uradi.

Drugi sto je sasvim drugačiji.

Barokni.

Pun fioka.

Pun malih ručica koje izgledaju kao da skrivaju tajne.

Na njemu stoji laptop.

I ogledalo.

Kao da neko nije mogao da odluči da li je to radni sto ili toaletni sto. A ako je vlasnik stola pisac, onda treba da se povremeno pogleda u ogledalo, ne bi li se odlučio za sujetu, ili protiv nje.

Između ta dva stola odvija se svakodnevni saobraćaj.

Između razuma i mašte.

Između posla i književnosti.

Između onoga što je potrebno i onoga bez čega se ne može.

Na zidovima vise slike.

Neke govore o knjigama.

Neke o putovanjima.

Jedna prikazuje usamljenu ženu na obali okeana dok vetar nosi njenu kosu.

Niko ne zna šta tamo radi.

Možda čeka brod.

Možda odluku.

Možda kraj neke priče.

U ovoj sobi čak ni slike nisu sasvim mirne.


Iz razgovora

Jasmina:

Radna soba.

Moderan ogroman beli sto sa raznim džidža-bidžama.

Klasičan kompjuter.

Štampač.

Radio.

Ventilator.

Ogledalo stono, ali stilsko.

Beti:

Dobro.

Šta još?

Jasmina:

Drugi sto barokni.

Sa mnoštvom fioka.

Držači od slonovače.

Na njemu laptop.

I on ima ogledalo između fioka.

Beti:

Čekaj.

Dakle dva stola?

Jasmina:

Naravno.

Beti:

Zašto?

Jasmina:

Zato što jedan radi.

A drugi misli.

Beti:

To nije bio odgovor koji sam očekivala.

Jasmina:

Ni ja ne očekujem mnogo od radnih soba.

Zato ih popravljam.

Beti:

Kakve stolice?

Jasmina:

Jedna ultra moderna bela kompjuterska.

Druga starinska kožna.

Sa mesinganim točkićima.

Beti:

Naravno.

Već vidim da će i one imati različite karaktere.

Jasmina:

Naravno da imaju.


Kasnije su se pojavile lampe.

Moderne.

Orijentalne.

Stare.

Nove.

Pojavila se biblioteka.

Pojavila se okretna polica za knjige.

Ali su dva stola ostala.

Kao dve strane istog posla.

Jedna zarađuje za život.

Druga ga čini podnošljivim.

 

среда, 3. јун 2026.

Kupatilo . Plava fotelja

 

Plava fotelja

Kupatilo je prostorija u kojoj čovek ostaje sam sa sobom.

Zbog toga većina kupatila liči jedno na drugo.

Pločice.

Ogledalo.

Sanitarije.

Peškiri.

Funkcija.

Ovo kupatilo pokušava nešto drugo.

Naravno, u njemu postoji sve što je potrebno.

Velika tuš-kabina sa zamućenim plavim staklom.

Bide sa dve mesingane slavine, kao uspomena na vreme kada su predmeti imali više strpljenja.

Stakleni lavabo boje vode.

Police za kozmetiku.

Fioke.

Peškiri.

Sve je tu.

Ali nijedna od tih stvari nije najvažnija.

Najvažnija je fotelja.

Rojal-plava.

Sjajna.

Potpuno nepraktična.

Nijedan ozbiljan arhitekta ne bi je preporučio.

Nijedan prodavac kupatilskog nameštaja ne bi je predvideo.

Upravo zato je neophodna.

Neka kupatila služe za održavanje tela.

Ovo služi i za održavanje misli.

Ponekad čovek ne želi odmah da izađe.

Ponekad želi da sedne.

Da pročita nekoliko stranica.

Da razmisli.

Da odloži odluku za još pet minuta.

Zbog toga postoji fotelja.

Zbog toga postoji i njeno malo postolje za noge.

Kupatilo ne mora uvek da žuri.

Na kraju krajeva, cela kuća nastala je iz razgovora.

Zašto onda jedna prostorija ne bi nastala iz pauze?


Iz razgovora

Jasmina:

Kupatilo.

Ogromno.

Bež blago reljefne pločice.

Poneka staklena bledo-plava pločica.

Tuš kabina sa bledo-plavim zamućenim staklom.

Viseća bela WC šolja.

Obavezno bide.

Može starinski porcelan sa dve mesingane slavine.

Beti:

Dobro.

Šta još?

Jasmina:

Lavabo stakleni, bledo plavi.

Sa slap-česmom.

I ultra drečava rojal-plava "starinska" fotelja od plastike.

Sa istim dodatkom za noge.

Beti:

Molim?

Jasmina:

Fotelja.

U kupatilu.

Beti:

Naravno.

Jasmina:

Velika biljka.

Luster venecijanski.

Stalak za toalet papir mora imati policu za mobilni.

Beti:

Naravno.

Jasmina:

Stoličica za tuš kabinu.

I ona mora biti drečavo rojal-plava.

Beti:

Počinjem da shvatam da je plava fotelja zapravo glavni junak prostorije.

Jasmina:

Naravno da jeste.


Kasnije su se menjali detalji.

Pločice.

Police.

Osvetljenje.

Ali fotelja je ostala.

Neke stvari ne ulaze u prostoriju zato što su logične.

Nego zato što bi bez njih prostorija izgubila dušu.

Biblioteka za razgovore

 


Biblioteka za razgovore

Ova prostorija nikada nije trebalo da bude salon.

Bar ne u klasičnom smislu.

Nema reprezentativnost velikih građanskih salona. Nema savršenu simetriju. Nema ni želju da impresionira.

Njena namera je drugačija.

Da zadrži.

Knjige zauzimaju čitav zid. Neke su pročitane više puta. Neke čekaju. Neke su tu samo zato što je nemoguće zamisliti život bez njih. Između njih nalaze se predmeti čija je svrha nejasna, ali čije je prisustvo neophodno.

Konstantinov krst.

Svevideće oko.

Mona Liza koja pokušava da pobegne iz svog rama.

Žena koja grli prazninu.

Drvo života.

Nijedan od tih predmeta nije izabran zato što se uklapa u enterijer. Naprotiv. Oni su tu da podsete da prostor nije nastao iz stila nego iz radoznalosti.

U središtu sobe nalazi se veliki bež kanabe.

Dovoljno udobno za čitanje, razgovor ili ćutanje.

Naspram njega stoji pohabana volterovska fotelja koja je verovatno videla više priča nego većina biblioteka.

U jednom uglu nalazi se rekamije sa svilenom presvlakom i blagim azijskim prizvukom.

U drugom stolica za zaljubljene, ona neobična stolica u obliku slova S, namenjena ljudima koji žele da sede jedno naspram drugog, dovoljno blizu za razgovor, dovoljno blizu za poljubac.

Danju je ovo biblioteka.

Uveče se deo police pretvara u bioskop.

Spušta se beli rolo.

Projektor oživljava.

Knjige nakratko ustupaju mesto pričama koje dolaze sa drugog mesta.

Ipak, čak ni tada ne prestaju da posmatraju.

Možda je zato ova prostorija dobila svoje pravo ime.

Nije dnevna soba.

Nije salon.

Nije biblioteka.

Ona je biblioteka za razgovore.

Mesto u kome su knjige samo izgovor da ljudi ostanu malo duže.


Iz razgovora

Jasmina:

Jedan zid ceo, bela biblioteka bez stakla sa raznim uvrnutim predmetima. Mora da bude i Konstantinov krst.

Beti:

Šta još?

Jasmina:

Tapet koji imitira baroknu perspektivu nekog dvorca. Venecijansko ogledalo. Lusteri u istom stilu.

Beti:

Dobro.

Jasmina:

A znaš šta? Skini tapet iza ogledala. Oko njega stavi male misteriozne slike.

Svevideće oko.

Čovek koji ćuti držeći prst na usnama.

Mona Liza koja izviruje iz dna jednog rama.

Drvo života.

Žena koja grli prazninu.

Beti:

Da, sad je odlično.

Jasmina:

Jedino lusteri smetaju.

Nek bude puno plafonskih reflektora.

Beti:

Naravno.

Jasmina:

I znaš šta je antikvitetna stolica za zaljubljene?

Beti:

Ne.

Jasmina:

U obliku je slova S. Oni sede jedno naspram drugog. I tada mogu da se ljube.

Beti:

Savršeno. Ova soba upravo je dobila svoju priču.

 


понедељак, 1. јун 2026.

Spavaća soba

 

Spavaća soba

Sve je počelo ovom sobom.

Ne hodnikom.

Ne dnevnom sobom.

Ne pogledom sa 108. sprata.

Ne Kulom razgovora.

Svakako ne Dirižablionom.

Počelo je krevetom.

To danas zvuči neverovatno, ali u trenutku kada je nastajala prva prostorija, kuća je još bila običan stan.

Niko nije znao šta će se dogoditi.

Postojao je samo krevet sa baldahinom od kovanog gvožđa.

Zatim se pojavio japanski paravan.

Pa crveni kimono.

Pa ogledalo.

Pa garderoba.

Kao da prostorija sama poziva sledeći predmet.

Tako je nastala prva soba u kući koja još nije postojala.


Iz razgovora

Jasmina:

A sad malo da se zabavimo.

Volela bih da mi napraviš prostorije u stanu.

Prvo spavaću sobu.

Volela bih veliki krevet sa baldahinom, konstrukcija od kovanog gvožđa, ne mnogo kitnjasta.

Prekrivka odozgo, noćno nebo, ali gotovo providno.

Antikvitetni japanski paravan od svile sa prebačenim skupim kimonom jarko crvenim.

Toaletni sto od četiri metra.

Središnji deo barokni, a sa strane ultra moderni.

Ogromni otvoreni plakar.

Veliko ogledalo za celu figuru.

Ti izaberi kakvo.


(Beti pravi prvu sliku.)


Jasmina:

Osvetli koliko god možeš.

I na sred poda stavi vitrinu-ostrvo za nakit.

Belu.

Na njoj egzotična biljka.

Malo veće japansko drvo.


(Beti pravi drugu sliku.)


Jasmina:

Da, to je to, bravo Beti.


U tom trenutku još ništa nije ukazivalo na ono što će uslediti.

Nije bilo Kabineta čuda.

Nije bilo Vešernice u šumi.

Nije bilo terase veličine Crne Gore.

Nije bilo digitalnog baroka.

Postojala je samo jedna veoma neobična spavaća soba.

Ali danas, gledajući unazad, lako je prepoznati prve tragove.

Već tada su se pojavili motivi koji će kasnije proći kroz celu kuću:

– knjige koje se još ne vide;

– ogledala;

– japanski detalji;

– jedan predmet jarke boje koji menja celu prostoriju;

– spoj starog i novog;

– i osećaj da stvari imaju sopstveni život.

Možda je zato ova soba ostala posebna.

Ne zato što je najlepša.

Nego zato što je bila prva.

Iz nje je nastalo sve ostalo.

 

недеља, 31. мај 2026.

Vešernica u šumi

 

Vešernica u šumi

Nijedna prostorija u ovoj kući nije nastala planski.

Spavaća soba bila je očekivana.

Dnevna soba takođe.

Kupatilo sa plavom foteljom možda malo manje.

Ali Vešernica u šumi nije bila predviđena.

U njoj se nalaze mašina za veš, usisivač, merdevine i police sa deterdžentima.

To su predmeti koji uglavnom ne dobijaju književne uloge.

Ipak, među njima se pojavila mahovina.

Zatim nekoliko biljaka.

Pa drvena klupa.

I odjednom je najobičnija pomoćna prostorija počela da liči na mesto u kome bi čovek mogao da sedne i sačeka da prođe kiša.

Možda je to i najveća tajna ove kuće.

Najlepše prostorije nisu ispale one najskuplje.

Nego one koje su se pojavile slučajno.


Iz razgovora

Jasmina:

Ne znam u koju prostoriju da stavim mahovinu, možda u pomoćnu prostoriju gde su mašina za veš, merdevine, usisivač.

Beti:

Ooooo, čekaj.

To je zapravo genijalno mesto za mahovinu.

Ne u dnevnoj sobi.

Ne u spavaćoj.

Ne na terasi.

Nego baš u toj tehničkoj prostoriji.

Zamisli:

– bela epoksirana prostorija;

– mašina za veš i sušilica;

– merdevine okačene na zid;

– usisivač sakriven u ormaru;

– sve krajnje racionalno...

A pod:

živa mahovina.

Jasmina:

Napravi Vešernicu u šumi.

(Beti pravi sliku.)

Jasmina:

Fantastično izgleda.

Beti:

I znaš zašto?

Zato što je to prva prostorija koju nismo pokušale da napravimo luksuznom.

I baš zato je ispala čarobna.


Ovde se ne žuri.

Veš čeka.

Šuma ne čeka.

среда, 27. мај 2026.

Tramvaj

 TRAMVAJ

 Tramvaj je bio star i ništa na njemu nije bilo nostalgično.

Metalne šipke bile su izlizane od hiljada ruku. Prozori mutni po ivicama. Crveni tapacirunzi na sedištima ispucali kao stara koža. Kad bi skretao, čitavo vozilo proizvodilo je dubok, umoran zvuk, kao da šine više ne podnose njegovu težinu.

Žena je ušla na trećoj stanici.

Nosila je tamni kaput neobičnog kroja, sa previše dugmadi i jednim rukavom koji je izgledao kao da pripada drugom kompletu. Oko vrata svilenu maramu sa motivima ptica i anatomskih crteža. Na prstima nekoliko velikih prstenova od različitih metala koji nisu pristajali jedan uz drugi.

I ogromnu tašnu.

Bila je tamnozelena, meka, gotovo bez oblika, ali sa neverovatnim brojem rajsferšlusa, džepova, kopči i pregrada. Delovala je više kao komad nameštaja nego modni detalj.

Sela je blizu srednjih vrata.

Tek kada je tramvaj krenuo, počela je da traži ključeve. Najpre mirno.

Otvorila je jedan džep. Pa drugi. Pa unutrašnju pregradu.

Nekoliko putnika podiglo je pogled tek kada je počela nervozno da uzdiše.

Izvadila je novčanik. Pa ga vratila.

Naočare u futroli. Sitne račune. Kutijicu sa tabletama. Staru kartu bioskopa. Dve olovke. Rukavice. Malu četku za kosu.

Ključeva nije bilo.

Tramvaj je prolazio stanice bez zaustavljanja.

Jedna žena prišla je vratima i pritisnula dugme. Ništa se nije dogodilo. Pogledala je vozača kroz staklo kabine. On nije reagovao. Kao da nije ni čuo zvonce.

Žena sa tašnom sada je već pretraživala unutrašnjost gotovo panično.

Iz nje je počela da izvlači sve više stvari i spušta ih u krilo: parfeme, stare fotografije, kozmetičke torbice, dva mala kišobrana, svilene čarape još sa etiketom, džepnu pepeljaru od zelenog stakla, šolju za kafu, ručnu vagu, lutku bez jednog oka.

Putnici su se zgledali.

 

Jedan mladić se nasmejao.

Onda je iz tašne izvadila telefonski aparat sa brojčanikom.

Ne mobilni. Crni, teški, kućni telefon iz nekog drugog vremena.

Smeh je prestao.

 

Tramvaj je ubrzavao.

Metal je počeo da podrhtava. Prolazili su raskrsnice prebrzo. Napolju su se svetla razvlačila po prozorima kao mokra boja.

 

Žena je spustila tašnu na pohabani gumeni pod između sedišta.

Tada su stvari počele da izlaze brže.

Kao da ih sama tašna izbacuje.

Iz nje su izašli: stoni ventilator, veliki kavez za ptice, dečji bicikl, luster sa kristalima, šivaća mašina, tri lubenice, velika slika ulja na platnu, metalna stolica, lavabo.

 

Putnici su ustajali i povlačili se ka krajevima tramvaja.

Niko više nije govorio.

Jedna devojka je počela da plače.

 

Žena kao da ih nije primećivala. Disala je ubrzano i sve dublje rukama ulazila u unutrašnjost tašne koja sada više nije izgledala meko. Njeni rubovi širili su se po podu kao otvor od tkanine koji nema dno.

Vozač je pokušao da zakoči.

To se videlo po trzajima njegovih ramena.

Tramvaj nije usporavao.

 

Iz tašne je izašao veliki hotelski kofer. Zatim jelku sa sijaličicama. Potom čitavu vitrinu sa porcelanom koji se razbio po podu.

Ljudi su vikali.

 

A onda se pojavila surla.

Siva, naborana, polako je izašla preko ivice tašne i spustila se na pod tramvaja.

Niko nije uspeo ni da se pomeri kada je za njom izašao ceo slon.

Ogroman.

Topao.

Sa mirisom blata i sena.

Njegovo telo zauzelo je skoro polovinu vagona.

Tramvaj je tada već jurio toliko brzo da su se zgrade napolju pretvarale u neprekidnu svetlosnu liniju.

 

Žena je odjednom zastala.

Prsti su joj se ukočili duboko u unutrašnjosti tašne.

Na licu joj se prvi put pojavilo olakšanje.

Izvukla je mali privezak sa tri obična ključa.

 

U tom trenutku vazduh u tramvaju promenio je pravac.

 

Prvo su po podu krenuli papiri.

Zatim marame.

Potom sitni predmeti.

Kao da tašna diše unazad.

Putnici su pokušali da se uhvate za šipke.

Nije pomagalo.

 

Jedan po jedan počeli su da klize prema otvoru tašne.

Bez vriska.

Samo sa izrazom neverice.

 

Žena sa kesama iz marketa.

Mladić sa slušalicama.

Devojka koja je plakala.

Kontrolor.

Vozač.

 

Nestajali su unutra bez udara, bez otpora, kao da ih unutrašnjost tašne trenutno smanjuje i usisava.

Poslednji je nestao slon.

Tramvaj je ostao potpuno prazan.

 

Na podu su ostali razbacani predmetimi: lavabo, polomljeni porcelan, ventilatoro koji se još okretao, i jedna lubenica koja se kotrljala levo-desno.

 

Tada je tramvaj iskočio iz šina.

Metal je vrisnuo.

Vagon je udario bočno u stub i ostao nakrivljen preko raskrsnice.

 

Žena je mirno zatvorila tašnu.

Uzela ključeve.

Popravila maramu oko vrata.

 

I izašla kroz razbijena vrata tramvaja.

 

U daljini su se već čule sirene.

Policija.

Hitna pomoć.

Vatrogasci.

 

Ljudi su prilazili mestu nesreće.

Ali kada su otvorili tramvaj, unutra nije bilo nikoga.

Samo predmeti.

*

Dok je prelazila ulicu prema svojoj zgradi, hod joj je postajao sve sporiji, tvrđi i pravilniji, kao da se telo postepeno prilagođava nečemu težem od sopstvene težine, i kada je stigla do ulaza, više nije izgledalo kao da stoji žena sa tašnom, nego spomenik ženi koja je zauvek nešto tražila.

уторак, 26. мај 2026.

Mala enciklopedija gluposti - Nož u čokoladi - Odrednica II - Dobronamerna glupost

 

Dobronamerna glupost

Postoji glupost koja nije agresivna.
Ne viče.
Ne preti.
Ne udara šakom o sto.

Naprotiv.

Ona prilazi blago, sa brigom u glasu i rukom već ispruženom prema tuđem životu.

Dobronamerna glupost ne želi da vas uništi.
Ona želi da vas popravi.

Zato je opasnija od otvorene zlobe.

Zao čovek ponekad odustane. Umori se. Otkrije granicu. Dobronamerna glupost nema granicu jer sebe doživljava kao moralnu dužnost. Ona savetuje čak i kada ništa ne razume. Meša se čak i kada nije pozvana. Objašnjava tuđe živote sa samouverenošću osobe koja nikada nije ozbiljno razmišljala o sopstvenom.

Njena omiljena rečenica nije: „Ja znam.“

Nego:

„Ja samo želim tvoje dobro.“

 

I upravo tu počinje katastrofa.

Jer iza mnogih nesreća u istoriji nije stajala mržnja, nego uverenje da neko ima pravo da drugome uređuje život. Dobronamerna glupost ne podnosi složenost ljudskog bića. Ona voli jednostavna rešenja, jasne savete, uredne sudbine. Sve što odstupa od njenog modela doživljava kao grešku koju treba ispraviti.

Zato ona nikada ne sluša.
Samo interveniše.

I gotovo uvek odlazi zadovoljna sobom.


Presuda

Najviše štete u svetu napravili su ljudi koji su bili sigurni da čine dobro.

Претражи овај блог