Inventar jedne kovidne strasti
Tokom pandemije dogodilo mi se nešto što ranije nisam poznavala. Svet se zatvorio, ljudi su nestali sa ulica, vreme je počelo da stoji — a ja sam počela da gomilam stvari.
Najpre je došla šminka. Počela sam da gledam tutorijale o nezi lica. Polako sam savladala skoro sve: serume, kiseline, hijalurone, slojeve hidratacije, masaže lica. Naučila sam šta ide pre, šta posle, šta nikako zajedno. Jedino mi konturisanje lica nikada nije pošlo za rukom; tu sam stala kao pred malom estetskom zagonetkom.
U početku je to izgledalo kao razumna disciplina brige o sebi. A onda je šminka počela da se umnožava. Parfemi takođe. Teglice, tubice, bočice. Sve uredno, sve pažljivo birano, ali posle nekog vremena više nisam znala šta je gde, niti šta je bilo skupo, a šta sasvim obično.
Zatim je došla odeća i obuća. Počela sam da kupujem stvari koje su mi se sviđale, iako sam vrlo dobro znala da ih možda nikada neću stići da obučem. To mi se ranije nikada nije dešavalo. Ja sam uvek bila racionalna osoba sa garderobom koja se nosi, a ne skladišti.
Ali kovid je imao svoju čudnu psihologiju: kupovalo se kao da se kupuje budućnost.
Kada je garderoba počela da preliva prostor, kupila sam štendere. Zatim sam kupila još jedan plakar. Pa organizatore. Pa poličice. Pa fioke. Pa kutije za skladištenje. U nekom trenutku stan je počeo da liči na arhiv materijalnih želja.
Paradoks je bio savršen:
što sam više sređivala — sve je izgledalo haotičnije.
Ali najgore je sa nakitom.
Ja sam za nakit oduvek imala posebnu slabost. Ne volim diskretne komadiće, nego krupan, autorski, pomalo lud nakit. Ogrlice koje liče na male skulpture, komade koji imaju karakter. U jednom trenutku moj zid je postao mala instalacija: na staroj baštenskoj ogradi, pričvršćenoj na zid, vise ogrlice okačene na kukama — poređane po bojama, kao neki neobični hromatski vrt.
I taman kada sam mislila da je ta mala privatna riznica završena, pojavio se Temu.
To je bio trenutak kada je racionalni deo mene izgubio bitku. Počela sam da naručujem besomučno: organizatore, torbice, dodatke, male predmete koji izgledaju korisno, ali zapravo samo povećavaju količinu stvari koje treba organizovati.
Tako sam ušla u jedan paradoksalni krug:
kupujem organizatore da bih organizovala stvari koje sam kupila dok sam kupovala organizatore.
Ironija je u tome što sam ja inače uredna osoba. Možda čak i previše uredna. Red mi je prirodno stanje. A ipak sam se našla usred materijalne bujice koju sam u nekim svojim knjigama znala i da ismevam — tu malu, pomalo smešnu žensku pohlepu za predmetima.
Pandemija je, izgleda, otvorila neki psihološki ventil. Dok je svet spolja bio zatvoren, unutra se otvorio prostor za gomilanje: kozmetike, odeće, nakita, kutija, parfema. Kao da sam pokušavala da materijalnim predmetima nadoknadim ono što je nedostajalo — kretanje, putovanja, slučajne susrete, život.
Sada, kada gledam sve te police i organizatore, ponekad pomislim da moj stan liči na muzej kovidne epohe. Svaki predmet je mala uspomena na vreme kada je svet stao, a mi smo pokušavali da ga nadomestimo kupovinom.
Možda je to bila samo jedna faza. A možda je to i mala antropologija pandemije: dok su ljudi bili zatvoreni u stanovima, počeli su da prave male univerzume stvari.
Ja sam, izgleda, u tom poslu prešla granicu zdravog razuma. Ali priznajem — taj haos je ponekad i zabavan.
Нема коментара:
Постави коментар