Snovi o hotelima i pakovanju
Postoje snovi koji dolaze jednom i nestanu.
A postoje snovi koji se vraćaju kao verni gosti.
Moj san ima oblik hotela.
U njemu sam uvek na putu.
Soba je već poluprazna, kofer otvoren, stvari razbacane po stolici, po krevetu,
po podu.
Vreme polaska se približava, ali ja ne mogu da se spakujem.
Uvek nešto nedostaje.
Jednu haljinu ne mogu da nađem.
Šminka je nestala.
Nakit je negde u drugoj torbi.
A novac i brojevi telefona su zaboravljeni u nekoj drugoj verziji života.
U takvim snovima hotel više nije mesto odmora nego stanica između dva sveta.
Hotel je prostor gde niko ne ostaje zauvek.
Tu su svi samo privremeni.
Možda zato hotel u snovima liči na život sam.
Soba je naša sudbina na kratko vreme.
Kofer je zbir stvari koje mislimo da su nam potrebne.
A pakovanje je pokušaj da svoj život složimo u mali prostor koji možemo poneti sa sobom.
Ali u snu to nikada ne uspeva.
Stvari se množe.
Kofer je premali.
A vreme je uvek kraće nego što mislimo.
Noćna mora ne dolazi iz straha od puta, nego iz straha da nećemo uspeti da ponesemo ono što je važno.
Možda su takvi snovi samo poruka da je život nemoguće spakovati.
Da sve što volimo, sve što smo bili, sve što smo želeli — ne može stati u jedan kofer.
Možda je hotel u snovima samo metafora sveta.
U njemu svi živimo privremeno.
Soba je iznajmljena na kratko vreme.
Ključ se jednog dana vraća na recepciju.
A mi odlazimo dalje, ostavljajući za sobom tragove boravka:
jednu
zaboravljenu maramicu,
miris parfema u vazduhu,
i sećanje da smo tu nekada spavali.
***
Snovi kao paralelni život
Postoji jedna stara metafizička sumnja:
da čovek ne živi jedan nego dva života.
Jedan je onaj koji zovemo javom — spor, težak, pun obaveza i posledica.
Drugi je onaj koji se otvara svake noći, kada zatvorimo oči.
To je život snova.
U snovima putujemo bez pasoša, prelazimo granice
bez carine i ulazimo u gradove koje nikada nismo videli.
Susrećemo ljude koji su davno umrli i razgovaramo sa njima kao da su upravo
izašli iz druge sobe.
San ne poznaje vreme.
U njemu su prošlost, sadašnjost i budućnost složeni kao knjige na istoj polici.
Zato ponekad san izgleda kao drugi univerzum, koji postoji paralelno sa našim dnevnim životom.
Postoje ljudi koji veruju da su snovi samo
hemija mozga.
Ali postoji i druga pretpostavka:
da snovi nisu halucinacija nego druga vrsta stvarnosti.
Možda naš dnevni život traje samo nekoliko decenija, ali život snova traje mnogo duže.
U njemu se vraćamo na ista mesta.
Isti hodnici, isti hoteli, iste stanice, isti gradovi.
Kao da svake noći nastavljamo priču koja je počela mnogo ranije.
San je možda mesto gde naša svest vežba druge sudbine.
U snovima možemo biti neko drugi, živeti u drugom vremenu ili isprobati odluke koje u javi nikada nismo doneli.
Možda je san laboratorija duše.
Možda su naši snovi samo poglavlja iz nepročitanih verzija našeg života.
Zato je moguće da čovek u snu ponekad oseća čudnu sigurnost, kao da je tu već bio.
Možda i jeste.
Možda san nije beg iz stvarnosti nego tajni prolaz u paralelni život koji vodimo svake noći.
A
kada se probudimo, samo zatvaramo vrata tog sveta —
do sledeće noći.
***
Dugo sam sanjala isti san koji je govorio da nisam završila škole. Osnovnu, srednju, ni faklultet.
Onda su došle noćne mora da nisam napisala nijednu knjigu.
Sada sanjam da ću zakasniti na avion, autobus, voz, jer ne mogu da se spakujem.
Ako izuzmemo snove koji se ponavljaju, a zapravo su noćne more, ostali snovi i delići sećanje na njih izazivaju neverovatnu prijatnost, čak zaljubljenost.
Нема коментара:
Постави коментар