OGLEDALO
Čovek je oduvek voleo ogledala jer su mu davala ono što nijedna druga stvar ne može: njegov sopstveni lik. Pre nego što su ljudi imali fotografije, portrete ili ekrane, ogledalo je bilo jedini način da čovek vidi samoga sebe kao drugoga. U tom trenutku nastaje mala filozofija svakodnevnog života: lice koje vidimo nije ono koje drugi vide, već ono koje se vraća nama, obrnuto, kao tajni prevod našeg postojanja.
Stari narodi su verovali da ogledala imaju dušu. U mnogim kućama, kada neko umre, ogledala se pokrivaju tkaninom. Veruje se da ogledalo može zadržati senku čoveka koji je nestao, kao da površina stakla pamti prolaz tela i pogleda. Možda je to samo stari strah, ali možda je i priznanje da predmeti oko nas čuvaju više nego što mislimo.
Ogledalo je takođe predmet koji voli svetlost. Ono ne stvara svetlost, ali je umnožava. U starim dvorcima i salonima ogledala su stajala naspram prozora ili naspram drugih ogledala, stvarajući beskonačne hodnike od svetlosti i likova. Čovek koji stoji između njih vidi sebe kako odlazi u daljinu, umnožen bez kraja, kao da mu je sudbina da se rasipa u bezbroj verzija.
Ali ogledalo ima i svoju melanholiju. Ono je svedok vremena. Svakog dana prima lice koje se polako menja: bore koje se pojavljuju, pogled koji se produbljuje, kosu koja gubi boju. Ogledalo nikada ne laže, ali nikada ni ne objašnjava. Ono samo pokazuje.
Zato je ogledalo možda najfilozofskiji predmet u kući. Ono nas uči jednoj jednostavnoj stvari: čovek je uvek i posmatrač i slika koju posmatra. Između ta dva lika — onoga koji gleda i onoga koji se vraća iz stakla — nalazi se mala tajna postojanja.
Možda je zato ogledalo oduvek privlačilo umetnike, mistike i pesnike. U njegovoj površini nalazi se paradoks: ono je potpuno prazno, a u isto vreme sadrži ceo svet.
Jer ogledalo nema svoje lice. Ono živi od naših.
Нема коментара:
Постави коментар