ONI KOJE SMO PUSTILI U KUĆU
CAR POSTOVA
O psima neću mnogo.
Već sam pisala o Vasi.
„Crtica o psu Vasi“, napisana u proleće 2026. godine, car je mojih postova. Ima najviše pregleda.
Publika je, dakle, glasala.
Možete vi da pišete o književnosti, životu, smrti, antropologiji, svakodnevnim predmetima i smislu postojanja.
Pas pobedi.
Vasa naročito.
Tada je bilo proleće.
Sada ulazimo u jesen.
Ako će ikada više postojati jesen.
A između tog proleća i ove navodne jeseni napisala sam čitav mali bestijarij životinja koje čovek muze, šiša, jaše, jede, zatvara, voli i vređa.
Došlo je vreme za one kojima smo otvorili vrata kuće.
PSI ĆE USKORO PROGOVORITI
O psu i mački, zapravo, sve se zna.
Spavaju sa nama.
Jedu sa nama.
Putuju.
Imaju pasoše, lekare, frizere, igračke, garderobu, rođendane.
Jedino mislim da su psi posle kovida evoluirali.
U pandemijskoj samoći toliko smo ih namnožili, toliko vremena proveli sa njima i toliko im pričali da će uskoro morati da progovore.
Možda već mogu.
Možda su dovoljno pametni da ćute.
A fascinira me još nešto.
Srpski pas razume srpski.
Francuski pas francuski.
Ruski ruski.
Japanski japanski.
Psi, dakle, razumeju sve svetske jezike.
I mačke takođe.
Samo što mačka na svim svetskim jezicima ima pravo da vas ne posluša.
Naravno, pas ne govori ljudski jezik kao čovek. Ali uči naše reči, intonaciju, pokrete, rutine i situacije. Meni je krajnji rezultat isti.
Kažem Vasi nešto.
Vasa razume. Na čistom srpskom.
OD ČINIJE DO MEGASTORA
Nekada je pas imao činiju.
Ako je imao i kućicu, bio je dobro situiran pas.
Danas postoje ogromni pet-megastorovi.
Uđete i shvatite da je nastala paralelna potrošačka civilizacija.
Kreveti. Dušeci. Ćebad. Kaputi. Kabanice. Povoci. Igračke. Fontane za vodu. Automatske hranilice. Transporteri. Kolica. Grebalice. Penjalice. Češljevi. Šamponi. Poslastice. Akvarijumi. Filteri. Lampe. Terarijumi.
Hrana za mladog psa. Starog psa. Malog psa. Velikog psa. Osetljivog psa. Debelog psa.
I psa koji je, pretpostavljam, gurman.
Kravi smo napravili štalu.
Svinji obor.
Kokoški halu.
Psu kupujemo ortopedski dušek.
Mački dizajnersku grebalicu koja košta kao fotelja.
Napravili smo klasno društvo među životinjama.
Savremena Nojeva barka.
Sa kasom na izlazu.
ŽUĆA
Moja sestra je gotovo uvek imala po jednu pticu.
Kanarinca ili papagaja.
Poslednji je bio Žuća.
O njima, zapravo, ne znam šta bih mnogo rekla.
Kanarinca unesemo u kuću da peva.
Papagaja unesemo da govori.
Čudno.
Jednu pticu zatvorimo zato što nam se dopada njen sopstveni jezik.
Drugu zato što ume da imitira naš.
A onda joj damo ime.
I više nije papagaj.
Žuća je.
PAPAGAJ, JOŠ MALO
Kanarinac u kuću unosi pesmu, a papagaj — ljudski govor. On sluša ukućane, pamti njihove reči, intonacije, uzvike, nežnosti i svađe, pa vremenom postaje zvučni arhiv jednog doma. Ponekad izgovori rečenicu čoveka kojeg više nema i tada se učini da u njegovom malom telu živi tuđe sećanje.
Zato papagaj nije samo šarena i zabavna kućna ptica. On je neobično ogledalo ljudi sa kojima živi: ponavlja ih, imitira, doziva, odgovara im i čuva njihove glasove duže nego što bi oni želeli ili mogli.
Kod Milorada Pavića papagaj ima upravo takvu ulogu. Papagaj princeze Ateh naučio je njene pesme na hazarskom i preneo ih kroz vekove, pošto su nestali i narod i jezik na kojem su bile ispevane. Postao je živa knjiga i poslednje pamćenje jednog iščezlog sveta. Nije zato slučajno što su na novom ruskom izdanju „Hazarskog rečnika“ dva velika crvena papagaja postavljena iznad naslova kao čuvari knjige.
SVE SU SE ZVALE LISA
Ja sam gajila ribice.
One ružičaste, takozvane zlatne.
Sve su se zvale Lisa.
To je praktično.
Ne moraš da pamtiš ko je ko.
Ali jednu sam obožavala.
Ona nije mogla da bude Lisa.
Bila je debela.
Ružna.
Rošava.
Zvala se Brando.
I Branda sam uspela da dresiram.
Ribicu.
Imala sam malu šamlicu ispred akvarijuma i satima sedela, gledala ga i trenirala.
Brando je naučio da ide u krug.
I ovde moram da branim čast riba.
Ona čuvena priča da zlatna ribica pamti svega nekoliko sekundi nije dobar opis njihove sposobnosti učenja. Ribe mogu da uče asocijacije i zadatke i da ih pamte.
Ja za to nisam morala da čitam naučni rad.
Imala sam Branda.
Kad je uginuo, bilo mi je mnogo teško.
Jer postoji trenutak kada prestaneš da imaš „ribicu“.
Imaš Branda.
BRANDO JE UŠAO U KNJIŽEVNOST
A Brando je napravio još nešto.
U Miloradovom romanu Drugo telo, knjizi posvećenoj meni, gde se ja zovem Lisa, postoji scena treniranja ribica.
Svi misle da je to izmišljotina.
Nije.
Postojali su akvarijum. Šamlica. Ja. I Brando.
Književnost je samo uzela ono što je već postojalo u našoj kući.
Tako je jedna debela, ružna, rošava kaliko ribica dobila nešto što većina ljudi nikada neće dobiti.
Književnu besmrtnost.
KORNJAČICA — HAIKU PET
O kornjačicama ne znam gotovo ništa.
Znam sliku. Akvarijum - terarijum.
Malo vode. Kamen. Palmica.
Kornjačica.
Tišina.
To je haiku pet.
Ali stvarna vodena kornjača, naravno, nije ukras. Potrebni su joj odgovarajući prostor, čista voda, mesto na kojem može potpuno da izađe iz vode i osuši se, toplota i odgovarajuće svetlo.
Kupite malo biće veličine dlana.
Ono poraste.
I može da poživi veoma dugo.
Kupiš haiku.
Dobiješ roman u nastavcima.
PUNK PET
A onda dolazimo do dela koji ne razumem.
Reptili.
Zmija u dnevnoj sobi.
Iguana.
Gekon.
Bradati zmaj.
Piton.
Postoje ljudi koji pogledaju zmiju od dva metra i pomisle: „Jao, dušica moja slatka!“
Ja pomislim: „Zašto je to u kući?“
Pas se trudi da razume čoveka.
Papagaj čak pokušava da govori kao čovek.
Reptil nema takve ambicije.
Ne peva.
Ne donosi lopticu.
Ne prede.
Ne pokušava da izgleda umiljato.
Izgleda kao da je upravo stigao iz nekog mnogo starijeg sveta i da ga naše mišljenje ne zanima.
Reptil je punk pet.
I naravno, mi smo i za njih napravili industriju.
UV lampe. Grejače. Termometre. Merače vlage.
Veštačke stene. Pećine. Grane.
Supstrate. Čitave mikroklime.
Čovek kupi guštera.
Onda gušter dobije bolju regulaciju temperature nego čovekov stan.
KO JE OVDE KUĆNI LJUBIMAC?
Pas.
Mačka.
Žuća.
Lisa.
Lisa.
Lisa.
Brando.
Kornjačica na kamenu.
I nečiji piton koji se, sasvim sigurno, zove nešto poput Pufi.
Nekima smo dali krevet.
Nekima kavez.
Nekima akvarijum.
Nekima terarijum.
Ali možda se najvažnija stvar dogodi tek kada im damo ime.
Tada prestanu da budu vrsta.
Postanu neko.
Ali time se priča o životinjama ne završava.
Jer napolju već čekaju one kojima nismo dali ni ime ni krevet.
Nismo ih kupili. Nismo ih pustili u kuću. Nismo ih ni pozvali.
Golub gradski.
Vrabac.
Gugutka.
Vrana.
Čavka.
Svraka.
Soko.
One su same došle.
Нема коментара:
Постави коментар