KRZNARI
Bunde za život koji se ne živi
Nikada nisam volela bunde.
To je bilo pomalo nezgodno, jer su muškarci u mom životu smatrali da bi trebalo da ih volim.
Prvo otac.
Kasnije Pavić.
Obojica su me terala da ih nosim.
Verovatno su u njima videli ono što su generacije pre njih videle: toplinu, luksuz, zaštitu, eleganciju, možda čak i neku vrstu sigurnosti.
Ja sam uglavnom videla nešto teško što jedva čekam da skinem.
A ipak, krzno je jedan od najstarijih materijala koje je čovek stavio na telo.
Mnogo pre mode postojala je hladnoća.
I mnogo pre krznara postojala je koža životinje koju je trebalo očistiti, sačuvati, omekšati, spojiti i prilagoditi ljudskom telu.
Tek mnogo kasnije od potrebe je nastao zanat.
A od zanata — raskoš.
OD HLADNOĆE DO KRUNE
Krzno je neobičan materijal jer je veoma rano prestalo da govori samo: hladno mi je.
Počelo je da govori: ja sam neko.
Na portretima evropskih vladara krzno je svuda.
Kraljevi ga nose, kraljice, prinčevi, velikaši...
Muškarci ga nose podjednako razmetljivo kao žene.
(Henrik VIII, radionica Hansa Holbajna Mlađeg, oko 1537. Krzno ovde nije zaštita od zime nego vidljivi znak moći, bogatstva i položaja.)
(Portret Karla V na prestolu, iz 1548, delo koje se tradicionalno vezivalo za Ticijana, a danas se atribucija navodi opreznije.)
(Nemačka škola, XVIII vek, plemkinja u ogromnom hermelinskom plaštu, sa psom.)
Krzno je bilo vidljivo bogatstvo.
Nije bilo zaključano u sefu. Hodalo je. Sedelo na prestolu.
Ulazilo u dvoranu nekoliko trenutaka pre čoveka koji ga nosi.
I nije slučajno što su na starim slikama krznom često obrubljeni upravo rukavi, okovratnici i plaštevi. Ono uokviruje telo.
Pravi od čoveka sliku.
KRZNAR
Ali između životinjske kože i kraljevskog plašta stoji majstor.
Krznar.
Njegov posao je mnogo neobičniji nego što izgleda kada gledamo gotovu bundu.
Pred njim nije rolna štofa pravilne širine.
Svaka koža ima svoj oblik.
Svoju boju. Svoj sjaj, gustinu, pravac dlake.
Svoju manu.
Majstor ih razvrstava i uparuje. Seče ih i spaja tako da od mnoštva nepravilnih komada nastane jedna površina.
Dve kože nama mogu izgledati iste.
Krznaru nisu iste.
(Krznarska radionica u Kastoriji u Grčkoj, 1955)
I opet dolazimo do iste stvari koju sam otkrivala kod svih majstora.
Mi vidimo predmet. Majstor vidi materijal.
A najbolji rad često je upravo onaj koji ne vidimo.
Ako je spoj savršen, mi ga ne primećujemo.
Majstor je nestao u sopstvenom delu.
ALAT KOJI SE NE VIDI NA BUNDI
I krznari imaju svoj mali arsenal.
Noževe za kožu, posebne igle, klešta, četke, kalupe, daske za rastezanje i oblikovanje, a kasnije i specijalne mašine za šivenje krzna i kože.
Koža se morala pripremiti, rastegnuti, oblikovati, krojiti, sastavljati.
Zato je dobra bunda nekada bila ozbiljna investicija.
Nije se kupovala za jednu sezonu.
Čuvala se. Popravljala. Nasleđivala.
Bunda je bila odeća, ali i imovina.
Sad više nije tako!
BUNDE IZ KNJIGA
Pavić mi je kupovao bunde.
Ali tu je postojao jedan problem. Bunde koje je on birao kao da nisu bile namenjene mom životu.
Bile su namenjene književnosti.
Jedna je, recimo, bila duga gotovo do stopala.
Divna. Raskošna.
I potpuno nenosiva u stvarnom životu.
U takvoj bundi ne ide se po hleb.
Ne ulazi se u autobus. Ne trči se preko ulice.
U njoj se silazi niz veliko stepenište dok napolju pada sneg i neko je upravo doneo pismo koje će promeniti ostatak romana.
Bila je više za Tatjanu iz Onjegina nego za mene.
Pavić je, izgleda, kupovao nesvesno bunde ženi iz neke svoje knjige.
A ja sam morala da ih nosim.
Možda zato nikada nisam uspela da ih doživim kao običnu odeću.
Za mene su uvek bile pomalo kostim.
Pomalo književnost. Pomalo tuđi život.
MIŠA I NERC
I onda jedna sasvim druga slika.
Miša, naš prijatelj, dolazi posle Pavićevog večnog odlaska i preko ruke nosi nerc-bundu.
Tako je pamtim.
Bunda nije u kesi.
Nije paket.
Prebačena je preko ruke.
Kao što se nekada nosio skup komad tkanine, krzno ili večernji kaput.
U toj slici ima nečega iz vremena kada se o takvim predmetima vodilo računa drugačije.
Bunda se nije zgužvala i ubacila u torbu.
Nosila se preko ruke.
Miša mi je rekao, pošto sam na sahrani muža bila u kaputu, da Pavićeva udovica mora da nosi bundu.
Jao Bože!
A ONDA SE PROMENIO SVET
U međuvremenu se promenio naš odnos prema prirodnom krznu.
Ono što je vekovima bilo znak toplote, položaja i luksuza postalo je predmet ozbiljnog etičkog spora zbog uzgoja i ubijanja životinja radi krzna.
Promenila se moda. Promenili su se materijali.
Promenila se klima u kojoj živimo.
Promenilo se i ono što smo spremni da nosimo.
Krzneni plašt koji je nekada mogao da bude vrhunac raskoši danas kod mnogih izaziva sasvim drugačiju reakciju.
I to je možda jedan od najdramatičnijih primera u ovom ciklusu.
Zanat može biti star vekovima, izuzetno složen i tehnički savršen — a da društvo u jednom trenutku počne da odbacuje njegov proizvod.
(Bunda od sibirskog samura, Svetska izložba u Parizu, 1900. Za njegovu izradu upotrebljeno je 80 koža samura i stotine sati rada.)
Znanje i moralni odnos prema onome što se tim znanjem proizvodi nisu ista stvar.
Možemo da ne želimo bundu. Ali možemo da razumemo koliko je znanja bilo potrebno da se ona napravi.
JEDINA BUNDA KOJU SAM HTELA
A onda se dogodio Doroteum.
Doroteum (Dorotheum) u Beču jedna je od najstarijih velikih aukcijskih kuća na svetu, osnovana 1707. godine. U njenim salama smenjuju se slike, skulpture, nameštaj, nakit, satovi, tepisi, porcelan, odeća i najrazličitiji predmeti primenjene umetnosti.
Za mene je, međutim, Doroteum nešto drugo.
Muzej nad muzejima.
Muzej-svaštara.
I upravo tamo, među hiljadama predmeta, pronašla sam jedinu bundu koju sam u životu zaista poželela.
Leopard.
Bila je moj broj.
To je, po mom mišljenju, već predstavljalo izvesno vlasničko pravo.
Direktor Doroteuma nije delio moje žensko pravno tumačenje.
Početna cena bila je hiljadu evra.
Problem je bio što je aukcija trebalo da se održi tek pošto ja odem iz Beča.
Predložila sam zato sasvim razumno rešenje.
Ja odmah platim hiljadu evra.
Obučem bundu.
Izađem iz Doroteuma.
A on ne pozove policiju.
Pregovarali smo gotovo sat vremena. Direktor nije pristao.
Neke ustanove zaista robuju procedurama!
Koliko pamtim, bunda je kasnije dostigla oko dvanaest hiljada evra, ali taj podatak moram da proverim u starom Doroteumovom katalogu pre nego što ga definitivno napišem.
I tako je jedina bunda koju sam zaista želela ostala u Beču.
Sve one koje sam imala — nisam htela.
Ona koju sam htela — nisam dobila.
To već liči na književnost.
Možda čak na rusku.
MAJSTOR OSTAJE
Danas me kod bundi više zanima nešto drugo.
Krznar.
Čovek koji je umeo da uzme materijal nepravilnog oblika i od njega napravi plašt za kralja, bundu za Tatjanu, nerc koji se nosi preko ruke ili leopard-bundu zbog koje jedna žena sat vremena pokušava da nagovori direktora Doroteuma na legalnu krađu.
Ne moramo želeti predmet da bismo poštovali znanje koje je bilo potrebno da nastane.
Jer istorija zanata nije istorija stvari koje danas moramo da kupujemo.
To je istorija onoga što su ljudske ruke umele da naprave.
A neke od tih stvari danas pripadaju muzeju.
Neke književnosti.
A jedna leopard-bunda, na moju veliku žalost, nekom drugom.
*
A imam želju da nađem bundu od fokinog krzna. Nekako mi je pimerena XXI veku. Ali verovatno je ekološki zabranjena.
Нема коментара:
Постави коментар