ONE SU SAME DOŠLE
Kravu smo pripitomili. Konja smo uzjahali. Ovcu smo ošišali. Kokošku smo zatvorili u kokošinjac.
Psa i mačku pustili smo u kuću.
Ali neke životinje nismo morali da zovemo.
Došle su same.
Golub se uselio na trg.
Vrabac u baštu kafića.
Gugutka na drvo.
Čavka na dimnjak.
Vrana na banderu.
Svraka gde joj se dopalo.
A soko je ostao gore.
Na nebu.
Mi smo sagradili grad, a one su pogledale šta smo napravili i zaključile:
Može.
SA NJIMA STVARNO ŽIVIMO
I tu je velika razlika između njih i gotovo svih životinja o kojima sam do sada pisala.
Kravu danas skoro nikada ne vidim.
Svinju još ređe.
Ovcu sretnem kada odem iz grada.
Konja vidim na hipodromu, vašaru ili u konjušnici.
Ćurku uglavnom sretnem već pripremljenu za ručak.
Ali goluba vidim svakog dana.
Vrapca vidim dok pijem kafu.
Gugutku čujem kroz prozor.
Vrana sedi na banderi dok prolazim ulicom.
Čavka je na krovu.
Svraka preleti preko parka.
Soko je ređi, ali je još uvek iznad naših gradova.
Mi kažemo „domaće životinje“, a većina gradskih ljudi sa domaćim životinjama više gotovo da ne živi.
Sa ovima živimo.
One su naše komšije.
Nemaju vlasnika.
Nemaju adresu.
Ne plaćaju održavanje zgrade.
Ali su tu.
NISMO IM NAPRAVILI KUĆU. PA SMO IPAK POČELI.
Naravno, čovek ne bi bio čovek kada ubrzo ne bi počeo nešto da gradi.
Kućice za ptice. Hranilice. Pojilice. Kupatila.
Da, ptice se kupaju.
I meni je neodoljivo kada vidim sva ona mala kupatila za ptice koja ljudi postavljaju po baštama.
Mi imamo tuš-kabinu.
One imaju plitku kamenu činiju usred ružičnjaka.
Životinja koja je sama došla dobila je infrastrukturu.
VRANA KOJA MI JE UKRALA PRSTEN
Jednom sam izgubila prsten.
I čekala sam da ga pronađe vrana.
Jer sam, kao i pola čovečanstva, verovala da vrane i svrake vole sjajne predmete.
Vrana je zaista pronašla moj prsten.
Uzela ga u kljun.
I odnela.
Eh!
A onda nauka dođe da pokvari dobru priču.
Eksperimenti sa svrakama nisu potvrdili onu našu slavnu priču da ih sjajni predmeti neodoljivo privlače. Naprotiv, prema nepoznatim predmetima mogu biti veoma oprezne.
Moja ptica očigledno nije čitala naučnu literaturu.
Moj prsten je odnela.
VRANA IMA OTVARAČ ZA ORAHE
Vrane su ozbiljno pametne životinje.
Gledala sam ih kako stoje na žicama.
A još je bolje ono što rade sa orasima.
Bace orah na put.
Automobil pređe preko njega.
Vrana sačeka.
Sleti.
Ručak poslužen.
To nije samo gradska legenda. U Japanu je još devedesetih dokumentovano kako vrane koriste automobile za razbijanje oraha, čak i u vezi sa saobraćajem na raskrsnicama.
Čovek je izmislio automobil.
Vrana je otkrila dodatnu funkciju.
GOLUB KLOŠAR I GOLUB ARISTOKRATA
Golub je poseban slučaj.
Jer gradski golub nije baš sasvim „sam došao“.
Današnji gradski golubovi potiču od domaćih golubova, potomaka divljeg goluba pećinara, koje smo vekovima uzgajali, selili, puštali i gubili. Deo tih ptica vratio se slobodnom životu i napravio ogromne gradske populacije.
Zato imamo dva potpuno različita goluba.
Gradski golub.
Klošar.
Cupka između nogu. Jede ostatak bureka. Spava na fasadi.
A onda imate golubare.
Njihovi golubovi imaju poreklo, rasu, prsten, pedigre, cenu, takmičenje.
Firmirani golubovi. Šampioni.
Golubari su, inače, čudni ljudi u svakom pogledu.
Jedan golub je štetočina.
Drugi je šampion.
Zoološka razlika ponekad je mnogo manja od društvene.
ZAŠTO GOLUB IDE PEŠKE?
A postoji nešto što me odavno zbunjuje.
Zašto gradski golubovi stalno hodaju?
Imaju krila.
Odlično lete.
Ali ih čitav dan gledamo kako cupkaju po zemlji.
Odgovor je prilično logičan.
Zašto bi leteo do mrvice koja je udaljena tri metra?
Hoda. Cupka. Klati glavom. Zaobiđe cipelu.
Dođe do bureka.
Mi smo mu napravili svet u kojem ptica veliki deo dana može da provede peške.
A onda neko potrči prema jatu i čitav trg eksplodira u krila.
Dakle, nije zaboravio.
Samo štedi gorivo.
GOLUB NA TANJIRU
I goluba smo, naravno, jeli.
Jer čovek teško da može hiljadama godina da gleda životinju a da mu u jednom trenutku ne padne na pamet:
A kakva li je pečena?
Mladi golub vekovima je bio hrana, a posebne rase golubova uzgajane su i zbog mesa.
Tako jedan golub može da bude klošar na trgu.
Drugi šampion sa pedigreom.
Treći simbol mira.
Četvrti Teslina ljubav.
Peti — ručak.
Golub je, izgleda, imao više zanimanja nego čovek.
TESLA I GOLUBICA
A onda Nikola Tesla.
Njegov biograf John J. O’Neill preneo je Tesline reči o jednoj beloj golubici koju je posebno voleo.
Neću od toga praviti legendu veću nego što jeste.
Dovoljno je neobično samo po sebi.
Jedan od ljudi koji su menjali naš tehnološki svet hranio je golubove.
A među hiljadama njih postojala je jedna. Posebna.
Opet ime, čak i kada ga nema.
Opet životinja prestaje da bude vrsta i postaje pojedinac.
VRABAC — MIŠ SA KRILIMA
Vrapci i gradski golubovi meni ponekad izgledaju kao neka vrsta gradskih miševa.
Svuda su. Mali. Brzi.
Žive od naših ostataka.
Prođu ispod stola. Nestanu.
Vrati se drugi. Ili isti.
Ko će ga znati.
Vrabac dođe na dvadeset centimetara od mokaćina.
Ništa.
Čeka mrvicu.
Mi razgovaramo.
On živi svoj mali dinosauruski život između stolica.
GUGUTKA NIJE GOLUB U BOLJEM ODELU
Golubovi i gugutke jesu rođaci.
Ali nisu isto.
Pripadaju istoj porodici ptica, ali ono što kod nas zovemo gradskim golubom i gugutka nisu ista vrsta.
I izgledaju kao da pripadaju različitim društvenim klasama.
Golub je zdepast, gradski, zaposlen.
Gugutka je vitka, svetlija, elegantna, sa finom tamnom ogrlicom oko vrata.
Jedan izgleda kao da je upravo izašao iz železničke stanice.
Druga kao da ima kuću na Dedinju.
SVRAKA — KRADLJIVICA KOJA MOŽDA NIJE KRALA
Svraka je vekovima optužena za krađu.
Nakit.
Novčići.
Sve što sija.
Čak je i umetnost od nje napravila lopova.
A onda su naučnici stavili pred svrake sjajne predmete i otkrili da priča nije baš tako jednostavna: u jednom eksperimentu nisu pokazale posebnu sklonost prema sjajnim predmetima, već pre oprez prema novim stvarima.
Vekovima te optužuju za krađu nakita.
A niko nema zapisnik.
Sramota!
ČAVKA
Čavka je ona koju često vidimo, a retko o njoj razmišljamo.
Manja od vrane.
Crna i siva.
Svetlih, prodornih očiju.
Društvena. Glasna.
Na krovu, dimnjaku, tornju.
Nije spektakularna kao soko.
Nije slatka kao vrabac.
Nije simbol kao golub.
Samo živi sa nama.
Što je, zapravo, tema ovog teksta.
Ne treba potcenjivati crnu pticu samo zato što nije slavuj.
Možda ona potcenjuje nas.
KAD PTICE PRESTANU DA BUDU DEKOR
A onda — Hičkok.
Ptice.
Remek-delo. Nema lava. Nema ajkule. Nema čudovišta iz svemira.
Ima ptica.
Običnih ptica.
Upravo onih koje su svuda oko nas.
I možda su Ptice toliko strašne upravo zato što Hičkok nije doveo životinje iz džungle.
Pobunile su se one sa kojima živimo.
Odjednom ptica na žici više nije dekor.
Čeka.
Druga sleti pored nje.
Pa treća.
Pa još pedeset.
I čovek se seti jedne važne stvari.
One mogu da lete.
Mi ne možemo.
POGLED
I životinje nas ne gledaju isto.
Golub izgleda kao da je uhapšen a nema advokata.
Vrabac kao da kasni.
Gugutka kao da joj je neprijatno zbog svega ovoga.
Svraka kao da zna nešto što neće da kaže.
Čavka kao inspektor.
Vrana izgleda kao da već zna šta ste uradili.
A soko?
Soko vas ne gleda.
Soko vas procenjuje.
SOKO
Soko mi je fascinantan.
Kapuljačica preko glave.
Debela kožna rukavica na čovekovoj ruci.
Kožni remenčići.
Oprema.
Dostojanstvo.
Ozbiljnost.
Sokolarstvo postoji hiljadama godina, a UNESCO ga vodi kao živu nematerijalnu kulturnu baštinu; prvobitno je služilo pribavljanju hrane, a kasnije je postalo i kulturna, društvena i rekreativna praksa.
Čovek obučen da drži grabljivicu na ruci.
A grabljivica obučena da neko vreme pristane na taj dogovor.
Skinete kapuljačicu.
Otvorite šaku.
I životinja koja je trenutak ranije sedela na čovekovoj ruci ponovo pripada nebu.
A ŠTA KAŽU?
Golub guče.
Gugutka guče.
Vrabac cvrkuće.
Vrana grakće.
Čavka se oglašava kratkim, grubim pozivima.
Svraka krešti.
Soko se oglašava prodornim pozivima.
Mi to zovemo bukom. One to verovatno zovu razgovorom.
I kao i sa kravom, kokoškom, magarcem, ovcom i kozom — mi čujemo zvuk.
One čuju informaciju.
SVE SU DINOSAURUSI
A sada nešto što mi je i dalje veličanstveno.
Sve su ptice dinosaurusi.
Ne „potomci dinosaurusa“ u onom udaljenom smislu u kojem smo svi potomci nekoga.
Savremene ptice predstavljaju preživelu granu teropodnih dinosaurusa.
Golub je dinosaurus.
Vrana je dinosaurus.
Soko je dinosaurus.
Kokoška je dinosaurus.
I kolibri.
Da.
Čak i ono majušno stvorenje koje lebdi pred cvetom.
Dinosaurus.
Kad sedim u kafiću i vrabac mi krade mrvicu, ja zapravo ručam sa dinosaurusom.
Samo veoma malim.
ONE SU SAME DOŠLE
Kravi smo napravili štalu.
Svinji obor.
Kokoški kokošinjac.
Konju konjušnicu.
Psu smo otvorili vrata stana.
A njih niko nije morao da pozove.
Golub je zauzeo trg. Vrabac kafić. Gugutka drvo. Čavka dimnjak. Svraka ogradu. Vrana banderu.
Soko nebo.
Mi smo napravili grad.
One su zaključile da može da posluži.
A možda je najlepše što nisu morale ništa da nam daju.
Ni mleko. Ni meso. Ni jaja. Ni vunu. Ni prevoz.
Došle su.
Žive pored nas. Posmatraju nas.
Ponekad koriste naše automobile kao kuhinjski alat.
Ponekad nam odnesu prsten.
I nikada nisu potpisale ugovor.
Njihova loza je bila ovde mnogo pre naše.
Dinosaurusi.
Ali onda izađem iz Beograda.
Krenem kroz Vojvodinu.
Ravnica. Njive. Put. Bandera.
A na banderi — kuća.
Ne kućica za ptice.
Kuća.
Džinovsko gnezdo.
Grančica preko grančice.
Dograđivano. Popravljano. Nadograđivano.
Vrlo pretty dizajnirano.
Na vrhu stoji roda.
Ponekad dve.
Ponekad iz tog čuda vire i mladunci.
Nismo ih pripitomili. Nismo ih kupili. Nismo ih zatvorili. Nismo im napravili štalu.
One su jednostavno pogledale naše bandere, dimnjake i krovove i zaključile da su sasvim dobra mesta za kuću.
I onda mi ostaje samo jedno pitanje:
Da li su rode domaće životinje?
*
GAVRAN — ONAJ KOGA SMO ZABORAVILI
A gavrana sam zaboravila.
Sramota!
Možda zato što ga u gradu ne srećemo tako često kao vranu, čavku, svraku ili goluba. Gavran je veći, moćniji, sa ogromnim crnim kljunom i dubokim, hrapavim glasom koji kao da dolazi iz neke mnogo starije priče.
A čovek ga je, naravno, odmah optužio za nešto.
Smrt.
Nesreću.
Rat.
Predskazanje.
Kao da je gavran birao ljudske ratove i sahrane.
A nije svuda bio zloslutna ptica. U različitim mitologijama bio je glasnik, mudrac, čuvar tajne, ptica znanja i proročanstva. Nordijski bog Odin imao je dva gavrana, Hugina i Munina, koji su leteli svetom, posmatrali šta se događa i vraćali mu se sa vestima.
A onda je 1845. došao Edgar Alan Po i napisao „Gavrana“.
I napravio mu reputaciju za narednih nekoliko vekova.
U pesmi gavran dolazi noću čoveku koji tuguje za izgubljenom Lenorom, ulazi u sobu i smešta se iznad vrata. Na pitanja očajnog čoveka odgovara jednom jedinom rečju:
„Nevermore.“
Nikad više.
Teško je posle toga biti obična ptica.
A pravi gavran je možda još zanimljiviji. Pripada korvidima, istoj izuzetno inteligentnoj porodici kao vrane, čavke i svrake. Ume da rešava probleme, uči, pamti, igra se i održava složene društvene odnose.
I onda ga pogledate.
Vrana izgleda kao da zna šta ste uradili.
Čavka kao da je došla da proveri dokumentaciju.
Svraka kao da već zna koliko vredi vaš prsten.
A gavran?
Gavran izgleda kao da zna šta ćete tek uraditi.
I neće da vam kaže.
***
„P.S. Tek kada sam završila ovaj tekst setila sam se još jednog gavrana. Pavićevi poslednji, za života neobjavljeni stihovi, pisani tokom oktobra i novembra 2009, neki i u bolnici, počinju naslovom ‘Posle svega’, a odmah ispod njega stoje dve reči: ‘Never more’. I zatim: ‘Gavran’. Edgar Alan Po je, izgleda, stigao i do samog kraja.“
Нема коментара:
Постави коментар