STOLARI I TESARI
Zanat koji smo pretvorili u ivericu
Drvo je neobičan materijal.
Kamen možemo da posmatramo kao večnost. Glina čeka naše ruke. Metal ćemo tek morati da otmemo rudi i vatri.
Ali drvo je jednom bilo živo.
Raslo je. Imalo godove. Pilo vodu. Savijalo se na vetru. Imalo je svoju severnu i južnu stranu, svoje bolesti, čvorove, pukotine i ožiljke.
A kada ga posečemo, ono ne prestaje odmah da se ponaša kao da ima karakter.
Radi. Krivi se, skuplja ili širi. Puca!
Dobrog stolara od lošeg možda najpre razlikuje to što prvi zna da drvo neće bespogovorno da ga sluša.
PRE STOLARA BIO JE TESAR
Pre ormara trebalo je napraviti kuću.
Čovek je vrlo rano shvatio da stablo ne mora da ostane stablo. Može da postane stub. Greda. Krov. Pod. Most. Brod.
Tu počinje tesar.
Tesar ne pravi prvenstveno predmet.
On pravi ono što drži predmet, kuću, krov, ponekad čitavu građevinu.
Njegov posao je konstrukcija.
Mora da zna gde drvo nosi teret, gde će da popusti, kako se dve grede sastavljaju i kako se težina prenosi sa jednog dela građevine na drugi.
Danas to lako zaboravimo jer imamo metalne spojnice, šrafove, eksere, lepkove, armaturu, računarske proračune.
A onda pogledaš staru drvenu građevinu koja stoji nekoliko stotina godina.
I pitaš se: ko je ovo izračunao?
Majstor.
(Westminster Hall u Londonu. Njegov veliki hammer-beam krov potiče iz vremena Ričarda II, s kraja XIV veka, i predstavlja jedan od velikih podviga srednjovekovnog tesarstva. Konstrukcija je ogromna, a ipak se jasno vidi da je čitav prostor sastavljen od sistema drvenih greda i spojeva.)
DRVO SE NE SPAJA SAMO EKSEROM
Jedna od najlepših stvari u starom radu sa drvetom jesu spojevi.
Čep i rupa.
Lastin rep.
Preklopi i klinovi. Žlebovi.
Dve grede ili dve daske napravljene tako da jedna drži drugu.
Bez metalne šume šrafova.
Japanski tesari doveli su takve spojeve gotovo do neverovatne složenosti. Ali nisu ih poznavali samo Japanci. Tradicionalne drvene građevine širom Evrope, pa i naše stare kuće, brvnare i krovovi, počivaju na čitavom jeziku spojeva.
Majstor nije pitao samo: Kako da ih spojim?
Pitao je: Kako da ih spojim tako da ostanu spojene kada mene više ne bude?
A ONDA JE ČOVEK SEO
I odjednom više nije bilo dovoljno napraviti kuću.
Trebalo je napraviti ono što će biti u kući.
Sto. Stolicu. Krevet. Sanduk.
Policu. Vrata.
Komodu. Orman.
Pisaći sto.
Tu tesarska konstrukcija postaje finija, preciznija i bliža ljudskom telu.
Počinje stolarstvo.
Stolar mora da zna isto ono što zna tesar o drvetu, ali mora da zna još nešto.
Kako čovek živi.
Koliko je visoko koleno kada sedimo.
Dokle doseže ruka.
Kako se otvara fioka.
Koliko prostora treba ostaviti iza vrata ormara.
Gde će pasti težina knjiga.
Šta treba da nam bude nadohvat ruke.
Dobar nameštaj je, u stvari, mala arhitektura ljudskog tela.
STARI NAMEŠTAJ NIJE DOBAR ZATO ŠTO JE STAR
Ja obožavam stari nameštaj.
Ali ne zato što je star.
Niti zato što je skup.
Niti zato što neko može da mi kaže da je ovo francuski orman iz XVIII veka, pa da svi stanemo dva metra dalje i gledamo ga sa poštovanjem.
Za mene stari nameštaj ima upotrebnu vrednost.
Otvorim fioku. Sednem u fotelju. Stavim knjigu na sto. Napunim policu.
Ako predmet i posle sto ili dvesta godina savršeno obavlja posao zbog kojeg je napravljen, onda je majstor nešto dobro razumeo.
Ne samo drvo.
Čoveka.
MUZEJ-SVAŠTARA
Jednom sam provela nekoliko sati u Dorotheumu u Beču. Doroteum jedna je od najstarijih velikih aukcijskih kuća na svetu, osnovana 1707. godine. Danas se u njenim salama prodaju slike, skulpture, nameštaj, nakit, satovi, tepisi, porcelan i najrazličitiji predmeti primenjene umetnosti — nekoliko vekova ljudskog umeća sabranih pod jednim krovom.
Prijateljica koja se bavi aukcijama slika otišla je zbog jednog Paje Jovanovića. Slika je na kraju kupljena telefonom, a ja sam dobila sate i sate da lutam.
Za mene, koja obožavam muzeje, Doroteum je bio muzej nad muzejima.
Muzej-svaštara.
Slike, nameštaj, srebro, tepisi koji vise, predmeti čiju namenu više ne znaš i predmeti čiju genijalnost shvatiš istog trenutka.
Tamo sam videla jednu malu pokretnu policu za knjige.
Izgledala je kao drvena mađarska kocka.
Knjige ulaze sa svih strana. Police su rešetkaste. Cela stvar se okreće i može da stoji uz pisaći sto. Zauzima smešno malo mesta, a u nju stane mala biblioteka.
To je nameštaj.
Maksimum života u minimumu prostora.
Na kraju sam, mrtva umorna, sela na terasu, popila šampanjac i odozgo gledala nameštaj u sali i tepihe koji vise.
I pomislila ono što mislim i danas.
Stari nameštaj nije dobar zato što je star.
Dobar je zato što je pametan.
(Viktorijanska rotirajuća biblioteka, oko 1900 — četvrtasta drvena polica na točkićima, sa knjigama dostupnim sa sve četiri strane; revolving bookcase.)
KADA STOLAR POSTANE UMETNIK
Granica između stolara, dizajnera i umetnika ponekad potpuno nestane.
Dragutin Inkiostri Medenjak je početkom XX veka projektovao nameštaj i čitave enterijere. Nije bilo dovoljno nacrtati ornament i nalepiti ga na predmet. Sto, stolica, polica, rezbarija, tekstil, zid — trebalo je da pripadaju istom svetu.
Ali Inkiostri nije svojim rukama morao da izvede svaki komad koji je nacrtao.
Za njegov sto iz 1907. godine, namenjen kabinetu ministra prosvete Kraljevine Srbije, znamo i radionicu: izrađen je u Stolarskom akcionarskom društvu u Beogradu.
Eto ponovo majstora.
Umetnik zamisli. Nacrta.
A onda neko mora da zna kako se orahovina reže, spaja, furnira, rezbari, tokari i polira dok crtež ne postane sto.
Nacrt nije sto.
(Dragutin Inkiostri Medenjak, sto iz 1907. godine, Muzej primenjene umetnosti.)
U kući Jovana Cvijića Inkiostri je otišao još dalje i oblikovao enterijer kao celinu.
Tamo postoji i jedna polica koju moram ponovo da vidim.
I da fotografišem.
Jer tek otkako pišem o majstorima shvatam koliko sam puta u životu gledala predmete, a nisam dovoljno gledala ruke koje su ih napravile. Zlatne ruke!
A ONDA SMO DOBILI KUHINJU PO MERI
U Srbiji se, jedno vreme, dogodila neobična eksplozija stolarstva.
Svi su pravili kuhinje.
Po garažama, podrumima, po tavanima, dvorištima.
Ponekad, koliko pamtim, čak i noću po dvorištima institucija.
„Kuhinja po meri“ postala je gotovo zaseban privredni sektor.
Samo je stolarstvo nekako nestalo.
Ostala je samo iverica. Kant-traka. Šarke. Šrafovi.
Element do elementa.
Sve je „po meri“, a na kraju ostane mrtav ćošak u koji ne možeš ništa da staviš, fioka udara u vrata, polica je previsoka, a tamo gde ti treba dvadeset centimetara prostora neko je napravio ukrasnu lajsnu.
Nije problem u iverici.
I ona je materijal.
Problem nastaje kada pomislimo da je umeće sastavljanja ploča isto što i stolarstvo.
IMALI SMO INŽENJERA
Godinama smo imali majstora za sve.
Bio je izbeglica iz Hrvatske, po struci inženjer, specijalista za sisteme grejanja.
Tu je bio nenadmašan.
Ne znam šta sve taj čovek nije umeo da popravi.
A onda je počeo da nam pravi nameštaj. Ajaoj!
Za kuhinju i plakare pravio je nacrte kao da projektuje trezor Narodne banke.
Mere. Preseci. Proračuni.
Sve precizno, ozbiljno i veličanstveno.
Konačni rezultat bio je katastrofa.
Neiskorišćeni prostori tamo gde je svaki centimetar bio dragocen, a sve što nam je trebalo zgurano tamo gde više ništa nije moglo da stane.
DA JE HTEO DA UČI...
Jedan naš prijatelj imao je ubitačnu opasku o majstorima.
Otprilike: „Da su hteli da uče, postali bi inženjeri.“
U toj jednoj rečenici staje skoro čitava degradacija zanata.
Majstor je čovek koji nije dovoljno učio.
Zanatska škola je za dete koje „nije za školu“.
Pametni idu u gimnaziju. Još pametniji na fakultet.
A onaj sa rukama neka nešto radi.
Možda je tome doprinelo i naše stručno školstvo. Zanat koji se vekovima učio uz majstora pokušali smo da pretvorimo u školski predmet.
Naravno da stolar treba da zna teoriju.
Ali drvo se ne uči samo iz knjige.
Moraš da ga uzmeš u ruku.
Da pogrešiš.
Da ti neko kaže: Ne tako. Da ponoviš. Pa opet. Pa hiljadu puta.
Znanje mora iz jednih ruku da pređe u druge.
Ako taj lanac prekinemo, možemo imati školu.
Ali više nemamo zanat.
KO JE ONDA OBRAZOVAN?
Inženjer koji je savršeno projektovao grejanje, a katastrofalno plakar?
Stolar koji možda ne zna diferencijalnu jednačinu, ali napravi fioku koja radi sto pedeset godina?
Inkiostri koji nacrta sto?
Majstor koji zna kako da ga pretvori u predmet?
Pogrešno je pitanje ko je od njih „više“ obrazovan.
Oni znaju različite stvari.
Civilizacija nastaje tek kada ta znanja rade zajedno.
Teorija zna zašto. Majstor zna kako.
A dobar predmet mora da zna još nešto.
Čemu!
DRVO PAMTI MAJSTORA
Stari sto nema diplomu.
Na poleđini ormara možda nema ni potpisa.
Ne znamo ime čoveka koji je napravio neku stolicu na kojoj sedimo vek kasnije.
Ali možemo da otvorimo njenu fioku.
Možemo da pogledamo spoj.
Možemo da pređemo rukom preko drveta.
I vidimo da je neko znao.
Zato stolarstvo nije umetnost pravljenja nameštaja.
To je umetnost pravljenja prostora za ljudski život.
A možda je upravo zato njegova današnja degradacija toliko vidljiva.
Ne živimo mi među lošim komadima nameštaja.
Živimo među loše smišljenim prostorima.
I onda kupimo još jedan orman.
Od iverice.
Po meri.
Нема коментара:
Постави коментар