MAJSTORI — LJUDI KOJI SU NAPRAVILI SVET
Nekada je bilo dovoljno reći: on je majstor.
To nije značilo da čovek ume ponešto da popravi po kući. Bila je to titula.
Majstor je znao nešto što drugi nisu znali.
Znao je kako kamen puca, kako drvo diše, kako se metal ponaša u vatri, koliko koža može da se rastegne, kada je glina spremna za peć i koliko zid može da nosi pre nego što odluči da padne.
To znanje nije stajalo u knjigama.
Stajalo je u rukama. "Zlatne ruke"
Prenosilo se od majstora šegrtu, godinama. Gledanjem, ponavljanjem, greškama, posekotinama, opekotinama i jednom veoma starom pedagoškom metodom:
„Ne tako...“ I tako dalje...
Danas reč zanat ponekad izgovaramo gotovo sažaljivo.
Kao da je zanatlija neko ko nije uspeo da postane nešto drugo.
A onda pogledamo oko sebe.
Kuća u kojoj sedimo.
Sto za kojim jedemo.
Stolica. Prozor. Brava. Čaša. Cipela. Kaput. Povezana knjiga.
Prsten. Sat.
Nož.
Sve je to neko morao da napravi.
Pre fabrike postojao je majstor.
Pre industrijskog dizajnera postojao je majstor.
Pre inženjera postojali su ljudi koji su hiljadama godina učili materiju šta čovek od nje hoće.
A ponekad je materija učila njih šta može.
Ovim ciklusom hoću da vratim malo dostojanstva zanatima.
Ne iz nostalgije.
Ne mislim da treba da bacimo električne bušilice i vratimo se dleto i čekiću, niti da je sve što je ručno napravljeno automatski bolje. Čovečanstvo je izmislilo mašine upravo zato što su mnogi zanati bili teški, spori, opasni i ubitačni za telo.
Ali smo, usput, počeli da zaboravljamo koliko je znanja bilo potrebno da bi nešto uopšte moglo da bude napravljeno.
Zato me neće zanimati samo predmeti.
Zanimaće me ljudi.
Kamenorezac. Zidar. Kovač. Stolar. Grnčar.
Staklar. Tkač. Krojač. Obućar.
Kožar. Sedlar. Bačvar. Korpar. Užar.
Knjigovezac. Zlatar. Časovničar.
I mnogi drugi koji su svojim rukama pravili svakodnevni svet, a često ostajali bezimeni.
Biće tu i zanata kojih gotovo više nema. I onih koji su preživeli, ali su promenili oblik. I onih koji se danas, pomalo neočekivano, vraćaju.
Biće reči i o esnafima.
Jer zanatlije nisu samo pravile stvari.
Organizovali su se.
Čuvali tajne zanata. Određivali ko sme da postane majstor. Pomagali svojim članovima i njihovim porodicama. Imali svoje kase, pravila, simbole, svece zaštitnike i hijerarhije.
A ponegde su stekle toliku moć da su počele da upravljaju gradovima.
Pre političkih stranaka postojali su esnafi.
I tako se od čekića, igle, makaza i dleta ponekad stizalo pravo do gradske vlasti.
Ali neću početi ni od igle ni od čekića.
Počeću od nečega mnogo starijeg.
Od kamena.
Jer pre nego što je čovek umeo da zida, morao je da nauči da kamen uzme u ruku.
Da ga razbije.
Da primeti da jedan kamen seče, drugi drobi, treći može da se glača, četvrti da se složi na drugi.
Od kamena je napravio alat.
Oružje. Ognjište. Zid. Kuću.
Hram. Grob. Grad.
A onda je u njega počeo da urezuje znakove, životinje, bogove i sopstveno lice.
Ja kamen smatram živim bićem.
Ne zato što mislim da diše.
Nego zato što ne znam gde tačno treba povući onu veličanstvenu crtu iza koje kažemo: ovde se završava mrtva materija, a počinje život.
Čovek traje nekoliko desetina godina.
Kamen može trajati milijardama.
Možda je zato red da prvi majstor kojeg ćemo upoznati bude onaj koji je prvi pokušao da ga nadmudri.
Kamenorezac.
A odmah iza njega dolazi zidar.
Jer na početku beše kamen.
I neko ko ga je podigao.
*
Na zajedničkom portretu je i mačka. Nije greška. I ona je bila deo radionice: lovac na miševe, živa alatka koja je čuvala zalihe i materijal. Jedino je, za razliku od ostalog alata, imala sopstveno mišljenje o radnom vremenu.
Нема коментара:
Постави коментар