OBUĆARI
Čovek koji prvo pogleda cipele
Moj dobar prijatelj Bane Stajić, zvani Despot, obućar je.
Pre nego što sam ga upoznala, o cipelama sam znala otprilike ono što zna većina ljudi: da mogu da budu lepe, ružne, udobne, neudobne, skupe i, u mom slučaju, uglavnom ravne.
Od Baneta sam naučila da cipela počinje mnogo pre nego što postane cipela.
Počinje kalupom.
To je, kaže on, najvažnije.
Možete imati najbolju kožu, najskuplje mašine, najmodernije lepkove i sav alat ovog sveta. Ako kalup nije dobar, cipela neće biti dobra.
Nacrt nije cipela.
A stopalo se, kao i čovek, ne da prevariti.
Kalup je neka vrsta dvojnika ljudskog stopala. Oko njega će se zatezati koža i na njemu će nastajati oblik buduće cipele.
Tek onda dolazi sve ostalo.
A svega ostalog ima mnogo.
ALAT
Bane skuplja stare obućarske alatke. Obilazi buvljake.
U njegovom svetu alat nije samo sredstvo za rad. On je istorija zanata.
Šila, klešta za zatezanje kože, noževi, čekići, turpije, rašpe, igle, kalupi, drveni klinčići, alati za obradu ivica, za đon, za petu, za bušenje, za glačanje...
Neki od tih predmeta izgledaju kao hirurški instrumenti iz devetnaestog veka.
I zapravo poređenje nije sasvim pogrešno.
Obućar radi oko ljudskog stopala. Mora da zna gde ono trpi pritisak, gde se savija, kako čovek hoda i šta se događa kada jedno mesto cipele pogreši za nekoliko milimetara.
A onda su u radionice ušle mašine.
Teške, gvozdene, specijalizovane za šivenje i obradu kože. Došli su novi lepkovi, novi materijali, nove tehnologije.
Ali ruka nije nestala.
Jer mašina ne zna čije će stopalo ući u cipelu.
Majstor zna.
SVETI GRAL CIPELARSTVA
Od Baneta sam naučila i šta je, kako on kaže, sveti gral cipelarstva: holkat — wholecut.
Cipela čiji se gornji deo pravi od jednog komada kože, bez uobičajenih sastavnih šavova.
Naizgled najjednostavnija moguća cipela.
Upravo zato jedna od najtežih.
Nema ukrasa iza kojeg će se sakriti greška. Nema sastavljanja delova koje će nešto popraviti. Potreban je veliki, besprekoran komad kože koji mora savršeno da legne preko kalupa.
Jedan komad kože mora da posluša kalup.
Tu se vidi majstor.
Što sam više slušala Baneta, sve mi je bilo jasnije da zanat počinje tamo gde laik više ništa ne vidi.
Ja vidim cipelu.
On vidi kalup, kožu, zatezanje, đon, lepak, šav — ili, u ovom slučaju, njegovo odsustvo.
KOŽA
Sa Banetom sam išla i u kožare.
Mmmm.
Ko nikada nije ušao među gomile kože, ne zna koliko je taj svet čulan.
Miris. Boje. Površine. Mekoća. Debljina. Sjaj. Lice i naličje.
Odjednom shvatite da „koža“ nije jedan materijal.
To je čitav kontinent materijala.
Majstor je dodirne i već zna mnogo više nego što ćemo mi saznati čitajući etiketu.
DESPOT
Bane pravi pretežno luksuzne muške cipele.
Ali pravi i ortopedske.
I ženske salonke.
I obuću za pozorište.
I klovnovske cipele.
To mi se naročito dopada.
Jer isti čovek koji može da napravi besprekorno elegantnu mušku cipelu može da napravi i cipelu čiji je zadatak da na sceni izgleda potpuno suludo.
Napravio je i meni jedne lude letnje čizmice.
Ne pokušavajte da utvrdite šta su.
Ja znam: moje su.
(Crne kožne letnje čizmice sa crveno-rđastim kožnim „listovima“ — skoro kao latice, krila ili delovi neke skulpture. Kada obućarski zanat prestane da bude samo zanat i postane mala arhitektura za stopala.)
Bane se zanima i za istoriju obuće.
Ponekad drži malu školu cipelarstva. Dolaze mu učenici iz celog sveta.
A kada je došla korona, dogodilo se nešto što bi stare obućarske esnafe verovatno potpuno zbunilo.
Majstor i šegrt razdvojili su se hiljadama kilometara.
Bane je držao časove preko zooma.
Promenio se samo put kojim znanje putuje.
Nekada je šegrt stajao majstoru nad ramenom.
Za vreme korone stajao mu je u kvadratiću na ekranu.
Ali pitanje je ostalo isto:
— Ovako?
— Ne tako.
ČOVEK KOJI GLEDA CIPELE
Banetu dan počinje pregledanjem cipela. Na netu.
Neko prvo pogleda čoveka u oči.
Neko mu pogleda ruke.
Bane pogleda cipele.
Pretpostavljam da na ulici vidi stvari koje mi ostali uopšte ne primećujemo: loš kalup, pogrešno savijanje, kožu, đon, petu, način na koji cipela naleže na stopalo.
Ja vidim cipelu.
On vidi kako je napravljena.
I upravo sam preko njega prvi put ozbiljno ušla u svet zanata.
I zadivila se.
Koliko znanja postoji u poslovima koje je obrazovani svet tako dugo smatrao nečim nižim od „pravih“ profesija.
A ONDA SU DOŠLE PATIKE
Nikada nisam umela da nosim štikle.
Danas još manje.
Italijanska obuća važi za vrhunac elegancije.
Ja je smatram neudobnom.
Moje stopalo i italijanski dizajn nikada nisu potpisali mirovni sporazum.
I zato mi se čini potpuno logičnim što je veliki deo čovečanstva završio u patikama.
Ko će da se muči?
Dva odgovora na isto pitanje: šta ćemo staviti između stopala i sveta?
Nekada je cipela govorila o društvenom položaju, zanimanju, polu, bogatstvu, prilici.
Danas patika može da košta više od ručno napravljene cipele.
Ali pobeda sportske obuće govori i nešto mnogo jednostavnije.
Čovek je odlučio da želi da hoda.
Bez kazne.
ČARAPE
I tu dolazimo do mog problema sa obućom.
Dok su druge žene gledale cipele, ja sam gledala čarape.
Cipele mi nikada nisu bile naročiti fetiš.
Čarape jesu.
One su mi uvek bile važnije.
Što je pomalo nepravedno prema obućarima, jer se njihov najbolji rad nalazi upravo preko njih.
Ali preko Baneta sam shvatila nešto mnogo važnije.
Pre fabrike postojao je majstor.
Pre konfekcijskog broja postojalo je stopalo.
A između stopala i cipele postojao je kalup.
I neko ko je umeo da ga napravi.
To znanje nije stajalo u knjigama.
Stajalo je u rukama.
Нема коментара:
Постави коментар