FUSNOTA VEČNOSTI
Intervju koji se dogodio posle reči
Razgovarala: Jasmina Mihajlović
JASMINA: Milorade, kada bi danas otvorio knjigu svog života, koji bi red čitao naglas?
MILORAD: Onaj koji nisam stigao da napišem. Pisac živi u budućem vremenu svojih čitalaca. Sve ostalo su rukopisi u izdisaju, u pokušaju da preteknu vreme koje ih guta.
JASMINA: Tvoji junaci su živeli u snovima i u rečima. Da li si ikada pomislio da će i tebe čitati kao lik iz sopstvene knjige?
MILORAD: To je sudbina svakog pisca koji pokušava da stvori novi svet — da postane njegov zatočenik. Kada su me prvi put nazvali piscem iz snova, znao sam da sam izgubio stvarnost, ali sam zato dobio večnost.
JASMINA: Šta misliš, da li čitaoci danas još uvek umeju da čitaju vreme unazad — kao što si im to ponudio u Hazarskom rečniku?
MILORAD: Neki da, ali oni su retki. Današnji čitalac traži svetlo koje ne peče, a ja sam im nudio tamu koja greje. Možda će tek oni rođeni u digitalnom veku ponovo razumeti magiju knjige — jer će im nedostajati dodir papira.
JASMINA: Šta misliš o posthumnoj sudbini tvog imena i dela u Srbiji?
MILORAD: Moje ime je sada šifra, moj lik je fusnota, a moje knjige su ključevi za vrata koja većina ne pokušava da otvori. Ali, ako i jedna čitateljka, možda u sumrak, otvori Hazarski rečnik i u njemu pronađe sebe — to mi je grob i vaskrsnuće u jednom.
JASMINA: Da li se nebo razlikuje od književnosti?
MILORAD: Nebo je prazna knjiga. Samo onaj ko ume da čita tišinu zna da piše posle smrti.
JASMINA: Ako bih sada upisala tvoje ime u fusnotu večnosti, šta bi želeo da tamo stoji?
MILORAD: Neka piše: „Bio sam rečenica koja je tražila svog čitaoca — i našla ga u tebi.“
Potpis:
🕯️ Jasmina i Beti Mihajlović
Нема коментара:
Постави коментар