ĐAVO I VODA II
Antropološki diptih — drugi deo: Most preko granice
Ako je voda granica, čovek je vrlo rano smislio kako da je prevari.
Napravio je most.
Naizgled, ništa naročito mistično. Dve obale, nekoliko greda ili kamenih lukova i put između njih.
Ali most nikada nije ostao samo građevina.
Možda zato što čovek, čim napravi nešto što spaja dve strane, počinje da zamišlja šta bi još moglo biti sa druge strane.
Most je zato u mitovima, religijama i narodnim predanjima postao jedno od najupornijih mesta prelaska.
Ne samo preko reke.
Preko ponora. Iz života u smrt. Iz jednog sveta u drugi. Iz poznatog u nepoznato.
Most mrtvih
U mnogim predanjima pokojnik posle smrti mora nekuda da prođe.
Grci su imali Haronov čamac.
Drugi su napravili most.
U zoroastrijskoj tradiciji postoji Činvat most, preko kojeg duša prolazi posle smrti.
Za pravednog postaje širok i prohodan. Za grešnika se sužava i duša pada u tamu.
Most, dakle, nije samo put.
On sudi.
Ne mora niko da podigne rampu i kaže: ti možeš, ti ne možeš.
Sama građevina zna ko preko nje prelazi.
Most tanak kao dlaka
Srodna slika postoji i u islamskoj eshatološkoj tradiciji.
Sirat vodi preko Džehennema.
U kasnijim predstavama opisivan je kao tanji od vlasi i oštriji od mača. Jedni ga prelaze brzo, drugi teško, a neki padaju.
Opet imamo isto.
Čovek je već umro, ali put još nije završen.
Postoji poslednja prepreka.
I ponovo je to prelaz. Most.
Bifröst
U nordijskoj mitologiji pojavljuje se sasvim drugačiji most.
Bifröst.
Blještav, često zamišljan kao dugin most, povezuje svet ljudi, Midgard, sa svetom bogova, Asgardom.
Ovde most nije prvenstveno pogrebni.
On povezuje različite ravni postojanja.
Ali ni preko njega ne ide ko hoće.
Most ima čuvara.
Heimdall ga nadgleda.
I ponovo ista stara ljudska ideja: ako postoji prolaz između svetova, neko mora da pazi ko prelazi.
Biti na sredini
A postoji nešto neobično čak i u sasvim običnom mostu.
Sredina.
Dok stojimo na njoj, nismo više na jednoj obali, a još nismo stigli na drugu.
Ispod nas je voda ili ponor.
Nekoliko trenutaka bukvalno smo između.
Možda zato mostovi tako lako proizvode rituale.
Na njima se sastajemo. Na njima se rastajemo. Sa njih bacamo predmete u vodu. Ili sebe!
Na njih zaključavamo katance.
Na njima izgovaramo želje.
Most je napravljen da bismo preko njega što brže prešli, a mi baš na njemu zastajemo.
Kao da osećamo da sredina nije isto što i obala.
Mostovi koji traže žrtvu
A onda dolazi mračniji sloj.
U evropskim i balkanskim predanjima velika građevina ponekad neće da stoji.
Ono što majstori danju sazidaju, neka sila noću razgradi.
Da bi građevina opstala, potrebna je žrtva.
Život se ugrađuje u kamen.
Ne moramo verovati da su ljudi zaista redovno zazidavali nesrećne prolaznike da bismo videli koliko je sama predstava neobična.
Čovek pravi prolaz preko granice. Ali granica kao da za to traži cenu.
I tu smo ponovo kod Harona.
Ni njegov prelazak nije besplatan.
I konačno — Đavo
Evropa je puna Đavoljih mostova.
Pont du Diable. Teufelsbrücke. Ponte del Diavolo.
Vražji most. Đavolji most.
Jezici se menjaju, priča začuđujuće malo.
Čovek pokušava da napravi most preko mesta koje izgleda nemoguće premostiti.
Ne uspeva.
Pojavljuje se Đavo.
On može da ga sagradi.
Naravno, ništa nije besplatno.
Traži dušu prvoga koji pređe preko mosta.
A onda čovek pokušava da prevari Đavola.
Preko mosta prvo pusti psa, kozu, mačku ili neku drugu životinju.
Đavo dobije dušu koju nije očekivao.
Čovek dobije most.
I opet ista stvar: prelazak se plaća.
Haron traži novčić. Đavo traži dušu. Građevina traži žrtvu.
Kao da granica nikada ne dozvoljava besplatan prolaz.
Povratak vodenici
I sada se, posle dugog obilaska, možemo vratiti pitanju od kojeg smo krenuli.
Zašto je Đavo kod vodenice?
Možda smo postavili pogrešno pitanje.
Možda Đavo sa vodom nema gotovo nikakve veze.
Možda ima veze sa granicom?!
Vodenica je upravo takvo mesto.
Voda prelazi iz slobodnog toka u kontrolisanu snagu.
Žito prelazi u brašno.
Priroda prelazi u tehnologiju.
Divljina u ljudski rad.
A sama vodenica često stoji između naselja i nenaseljenog prostora, između kopna i vode, između tišine i neprekidne buke točka.
Previše granica na jednom mestu.
I tu ga ponovo nalazimo.
Ali možda ni tada nije prvi stigao.
Pre njega su tu bili vodeni duhovi, vile, vodenjaci i druga bića čija imena danas jedva pamtimo.
Hrišćanski Đavo možda je samo nasledio njihovo staro mesto.
Kao što je nasledio raskršće. Kao što se pojavio na mostu. Kao što ga nalazimo na ivicama, pragovima, prelazima, raskršćima, uglovima i mestima na kojima svet na trenutak prestaje da bude sasvim uređen.
Zato se na kraju više ne pitam:
Šta Đavo radi kraj vode?
Pitam se: zašto ga toliko često nalazimo tamo gde nešto prelazi iz jednog stanja u drugo?
Možda zato što je granica oduvek bila opasna.
Možda zato što je čovek prazninu između dva poznata sveta morao nečim da naseli, premosti, savlada.
A možda je nešto sasvim drugo. Ne znamo.
Dunav kao groblje
A onda se, 2026. godine, voda povukla.
Ne u mitu. Ne u predanju.
Na Dunavu.
Izuzetno nizak vodostaj ogolio je delove rečnog korita i reka je počela da pokazuje šta je tokom vekova primala i čuvala.
Ispostavilo se da Dunav nije samo reka. On je i groblje stvari.
Ali groblje bez reda, parcela, godina i nadgrobnih ploča.
Iz njega nisu izlazili predmeti iz jednog vremena. Izlazila su različita vremena odjednom.
U Bugarskoj su na ogoljenom rečnom dnu pronađene kosti runastog mamuta.
U Mađarskoj je iz Dunava izvučen rimski kameni oltar posvećen Jupiteru.
Ponovo su postali vidljivi i ostaci Konstantinovog mosta, građevine stare gotovo sedamnaest vekova.
U Hrvatskoj je kod Opatovca izronila olupina šlepa koji je potonuo 1937. godine.
Kod Prahova su iz vode ponovo izašli nemački ratni brodovi potopljeni 1944, prilikom povlačenja nemačke crnomorske flote. Neki od njih još nose municiju i eksploziv.
U Budimpešti se pojavio nemački vojni motocikl iz Drugog svetskog rata.
Pojavili su se i ljudski ostaci.
Na drugom mestu — neeksplodirana bomba.
A onda je Dunav vratio i nešto sasvim obično.
Automobil. Opel Corsu ukradenu pre trinaest godina.
Za čoveka je to bio ukradeni automobil.
Za Dunav očigledno nije.
Dok je ležao pod vodom, u njega su se uselile ribe.
I tako je predmet koji je u ljudskom svetu imao vlasnika, registarske tablice, cenu, godinu proizvodnje i policijski dosije, u drugom svetu postao nešto sasvim drugo.
Riblja kuća.
To mi se možda najviše dopada.
Jer voda ne samo da čuva.
Ona preobražava.
Automobil postane stanište.
Brod postane rečno dno.
Kamen posvećen Jupiteru postane običan kamen sve dok ga neko ponovo ne pročita.
Most prestane da spaja dve obale i vekovima leži ispod vode.
Mrtav vojnik izgubi vojsku, državu, rat i vreme kojem je pripadao.
Voda sve prima bez hijerarhije.
Za nju nema velike istorije i male istorije.
Mamut i Opel Corsa leže u istoj arhivi.
Možda je upravo zato reka tako neobično groblje.
Na ljudskom groblju trudimo se da sačuvamo identitet. Ime. Godinu rođenja. Godinu smrti. Porodicu. Fotografiju. Veru. Čin. Zvanje.
Reka radi suprotno.
Ona briše etikete.
Predmeti tonu i prestaju da budu ono što su bili u našem svetu.
A kada ih posle nekoliko decenija, nekoliko vekova ili nekoliko hiljada godina voda ponovo pokaže, mi pokušavamo da im vratimo imena.
Oltar. Most. Brod. Vojnik. Automobil. Mamut.
Kao da ih ponovo uvodimo u naš red vremena.
A možda je najčudnije to što su, dok su bili dole, svi pripadali istom vremenu.
Vremenu vode.
Zato Dunav nije samo groblje.
On je ogromna podvodna arhiva bez bibliotekara.
U nju stvari ulaze slučajno: izgube se, potonu, budu bačene, sruše se, stradaju u ratu, odnese ih poplava ili ih neko namerno sakrije.
Niko ne vodi katalog. Niko ne određuje rok čuvanja.
A voda ponekad, bez ikakvog reda koji mi razumemo, nešto vrati.
Godine 2026. povukla se dovoljno da na trenutak otvori nekoliko fioka.
Iz jedne je izašao Rim. Iz druge Drugi svetski rat. Iz treće mamut. Iz četvrte ukradeni automobil pun riba.
A među njima — most.
I tu se naš antropološki krug gotovo slučajno zatvara.
Počeli smo od vode kao granice između svetova.
Preko nje smo prevezli mrtve sa Haronom.
Na njenoj obali spalili telo u Varanasiju.
Preko nje podigli most.
Pozvali Đavola da nam pomogne kada sami nismo umeli da ga sagradimo.
A onda se prava voda povukla i pokazala nam da je jedan stari most sve vreme bio u njoj.
Možda voda zaista razdvaja svetove.
Ali ponekad uradi nešto još čudnije.
Vrati nam jedan od njih.
Zašto baš tada?
Ne znamo.
Нема коментара:
Постави коментар