субота, 3. октобар 2026.

ŽIVOTINJE KOJIMA (NE)DUGUJEMO — KARAKONDŽULE

 

KARAKONDŽULE

Postoje životinje koje smo pripitomili.

Postoje životinje koje smo zavoleli.

Postoje i one koje su, bez ikakvog dogovora s nama, pripitomile naše kuće.

Nismo ih kupili, udomili, pozvali niti im ostavili ključ. One su jednostavno zaključile da je ljudska civilizacija podignuta radi njihovog komfora.

To su naše kućne karakondžule.

MUVA

Muva je verovatno najgluplja životinja koja je uspela da nadživi gotovo sve naše pokušaje da je se rešimo.

Uđe kroz širom otvoren prozor, a onda satima pokušava da izađe kroz staklo pored njega.

Sleće na hranu, na sto, na ekran, na nas. Posebno voli nos.

Ako legnete da spavate, muva će smatrati da je to trenutak za upoznavanje.

Njen jedini životni program izgleda ovako: zuji, sleti, protrljaj prednje noge kao da upravo sprema ozbiljan poslovni poduhvat, poleti, udari u staklo.

I ponovi.

KOMARAC

Komarac je mnogo inteligentniji.

On ne dosađuje bez razloga. On ima projekat.

Čeka da ugasite svetlo.

Onda se oglasi pored uha.

Upalite svetlo — nema ga.

Ugasite svetlo — zzzzzzz.

Upalite — nema ga.

To može trajati do jutra.

Posebno cenim činjenicu da ženke piju krv zato što im je potrebna za stvaranje jaja. Dakle, dok ja u tri ujutru jurim komarca po spavaćoj sobi, zapravo učestvujem u njegovom porodičnom planiranju.

Nisam pristala.

BUBAŠVABA

Bubašvaba je nešto drugo.

Muva je dosadna. Komarac je neprijatelj. Bubašvaba je karakondžula.

Ona ne mora ništa da vam uradi. Dovoljno je da se pojavi.

Naročito noću.

Upalite svetlo u kuhinji i nešto crno velikom brzinom nestane ispod elementa.

Od tog trenutka kuhinja više nije vaša.

Najgore kod bubašvabe nije što ste je videli.

Najgore je pitanje: koliko ih niste videli?

 

(Jedna monumentalno odvratna bubašvaba)

SMRDIBUBA

Smrdibuba je poslednjih godina odlučila da pripada domaćinstvu.

Pojavljuje se na zavesi. Na prozoru. Na lampi. Na vešu. U sobi u kojoj su prozori zatvoreni i u koju, po svim zakonima fizike, nije mogla da uđe.

Ne ujeda.

Ne pije krv.

Ne jede džempere.

Samo sedi.

Ali ne smete da je ubijete, jer je njeno posmrtno oružje gore od njenog života.

Smrdibuba je, dakle, životinja koja je svoju bezbednost zasnovala na uceni.

MOLJAC

Moljac je ozbiljniji protivnik jer je izvršio podelu rada.

Jedan jede garderobu.

Drugi jede hranu.

Prvi naročito voli ono što volimo i mi: vunu, kašmir i dobre džempere. Nikada nisam čula da je moljac pojeo nešto ružno što sam ionako nameravala da bacim.

Ne.

On ima ukus.

Drugi živi u brašnu, pahuljicama, pirinču, orasima i svemu za šta smo bili sigurni da je zatvoreno.

Otvorite kesu brašna i otkrijete da ste, ne znajući, mesecima izdržavali čitavu jednu civilizaciju.

Priroda je mogla da napravi i treću vrstu koja jede račune.

Nije.

MIŠ

Miš ima ozbiljan problem sa imidžom.

U dečjoj knjizi je presladak.

Ima okrugle uši, brkove, jede sir i nosi pantalonice.

U kući u dva noću postaje sasvim druga životinja.

Čujete nešto.

Šuš.

Stanete.

Ništa.

Krenete.

Šuš-šuš.

Od tog trenutka više ne živite sami.

Miš je, ipak, dovoljno mali da čovek prema njemu može da oseti izvesnu samilost.

Sve dok ne otvori fioku.

PACOV

Pacov je miš kojem je život krenuo drugim putem.

Kod njega prestaje Dizni.

Nema pantalonice.

Nema sira.

Nema pregovora.

Ako vidim pacova u svom stanu, stan pripada njemu.

Ja ću se javiti za stvari.

PAUK

I konačno — nepravedno optuženi član ove družine.

Pauk.

Paukove ne ubijam.

Naprotiv, smatram ih kućnim ljubimcima.

Ne traže hranu. Ne treba ih izvoditi. Ne laju. Ne bude me. Ne jedu džempere. Ne piju mi krv. A hvataju druge insekte, dakle jedini od svih ovde navedenih plaćaju stanarinu.

Imam čak i idealno uređen sistem njihovog opstanka.

Žena koja mi pomaže u spremanju kuće plaši se paukova.

Zato, kada čisti, ona pauka samo opaje.

Ne ubije ga.

Tako ona ne mora da ga dodirne, pauk preživi, a ja zadržim kućnog ljubimca.

Svi zadovoljni.

Osim možda pauka, koji se povremeno, zajedno sa mrežom, iznenada preseli nekoliko metara dalje.

Ali i kućni ljubimci moraju ponekad da podnesu generalno spremanje.


Postoji, dakle, čitav životinjski svet koji nije čekao da ga čovek pripitomi.

On je pripitomio čoveka.

Mi gradimo kuće, postavljamo prozore, vrata, mreže, izolaciju, ormare, kuhinjske elemente i ostave.

A oni pronađu rupu.

I usele se.

Jedino pauku priznajem stanarsko pravo.

Ostali su karakondžule.

Нема коментара:

Постави коментар

Претражи овај блог