OMILJENE VOĆKICE
Postoje voćke koje volimo zato što su slatke, sočne ili mirisne. A postoje i one koje volimo zato što nas vraćaju na neko mesto, u neko vreme, među ljude kojih možda više nema.
Ja naročito volim neobične voćke. One koje se ne mogu naći na svakom koraku, koje imaju čudna imena, neobičan izgled ili ukus koji se ne može uporediti ni sa čim drugim.
Neke sam upoznala u detinjstvu, neke mnogo kasnije, na putovanjima. Neke sam godinama jela ne znajući kako se zapravo zovu.
I sve imaju svoju malu priču.
MORSKO GROŽĐE
U detinjstvu sam često boravila kod bake i deke u Grljanu, selu nedaleko od Zaječara.
Deda je bio učitelj. Kada bi vozio bicikl, stavljao je štipaljke na nogavice pantalona, da mu se ne bi zaplele u lanac.
Nedaleko od njihove kuće, izvan sela, nalazila se pojata.

Tako su je zvali.
Bila je to mala kuća od blata, okružena zemljom na kojoj su baka i deka gajili uglavnom paradajz i krompir.
Do pojate smo išli peške.
Meni su kupili mali ašov i motičicu, da i ja mogu da učestvujem u poljoprivrednim radovima.
I učestvovala sam.
Malo.
Kopnula bih nekoliko puta, a onda bih ostavila alat i otišla do jednog žbuna.
Na njemu je raslo morsko grožđe.
Tako smo ga zvali.
Bobice su bile veličine krupnijeg grožđa, zelenožute, gotovo providne, sa tankim uzdužnim prugama. Nisu rasle u grozdovima, nego svaka za sebe.
Bile su slatke, bez one neprijatne oporosti koja skuplja usta.
Ali najviše me je očaravala njihova providnost.
Kao da je neko napravio sitne staklene kuglice, napunio ih svetlošću i okačio na žbun.
Mnogo godina kasnije pokušavala sam da pronađem to voće. Jednom sam ga, pre desetak godina, ugledala na pijaci. Kupila sam ga, naravno, ali posle toga više nikada nisam naišla na njega.
Nedavno sam konačno otkrila da je moje morsko grožđe zapravo ogrozd.
Čudno je kako čovek može da zaboravi ime, a da savršeno zapamti ukus, boju i svetlost jednog ploda.

GLOGINJE
Volim i gloginje.
Sitne, crvene, gotovo neugledne plodove koji rastu na žbunju i drveću, kao da ne žele da privuku previše pažnje.
Gloginja nije voće koje se jede pohlepno.
Ne možete je zagristi kao jabuku, niti od nje očekivati raskoš soka.
Ona traži malo strpljenja.
Ima u njoj nečeg starinskog, nečeg što pripada šetnjama po prirodi, živicama, poljskim putevima i vremenu kada se voće nije kupovalo samo u samoposlugama.
Možda je volim upravo zato što nije naročito praktična.
MUŠMULE
Mušmula je, po mom mišljenju, jedna od najnepravednije zapostavljenih voćaka.
Nije naročito lepa. Nije ni privlačna na prvi pogled.
A što je najneobičnije, ne treba je jesti dok je čvrsta i naizgled sveža.
Treba sačekati da omekša, da potamni, da izgleda kao da joj je najbolje vreme prošlo.
Tek tada postaje dobra.
Mušmula je, dakle, voćka koja se protivi svim savremenim pravilima prodaje voća.
Što manje liči na savršeni proizvod iz supermarketa, to je ukusnija.
Možda je upravo zato volim.
VINOGRADARSKE BRESKVE
Postoje breskve koje su velike, savršeno okrugle, rumene i gotovo bez mirisa.
A postoje vinogradarske breskve.
One su manje, često nejednake, ponekad neugledne, ali imaju miris koji kao da je sačuvao čitavo leto.
Njihovo meso može biti tamnocrveno, gotovo boje vina.
Kod njih me ne privlači samo ukus nego i nešto starinsko, pomalo divlje.
Kao da nisu sasvim pristale na to da postanu uredno, standardizovano voće.
LIČI
Liči obožavam.
Prvi put kada čovek vidi liči, teško može da pretpostavi šta ga čeka ispod one grube, crvenkaste kore.
Spolja deluje kao neka mala bodljikava igračka.
A unutra — belo, gotovo providno, nežno meso, puno soka i neobičnog mirisa.
Kod ličija me naročito privlači taj kontrast.
Gruba spoljašnjost i nežna unutrašnjost.
Kao kod nekih ljudi.
Ima i nečeg gotovo svečanog u njegovom ljuštenju. Kao da svaki put otvarate malu kutiju sa iznenađenjem.
KUMKVAT
Volim i kumkvat.
Te male narandže koje se jedu zajedno sa korom.
Već je sama ta činjenica neobična. Kod obične pomorandže koru bacamo, a kod kumkvata upravo je ona važan deo ukusa.
Slatka kora, kiselkasta unutrašnjost.
Mali plod pun suprotnosti.
Jedina nevolja je što me posle kumkvata ponekad malo boli grlo.
Ali ni to me nije sasvim odvratilo od njega.
Uostalom, neke ljubavi imaju i svoje sitne neprijatnosti.

MALE JABUČICE I KRUŠČICE
Oduvek sam volela i minijaturne verzije običnog voća.
Male jabučice i kruščice.
Kao da su namenjene lutkama ili nekoj sićušnoj porodici koja živi u kući skrivenoj među granama.
U njima me možda više od ukusa privlači veličina.
Sve što poznajemo, samo umanjeno.
Kao nameštaj u kućicama za lutke.
Možda je to ista ona moja stara ljubav prema minijaturnim svetovima, prema stvarima koje su dovoljno male da ih možemo obuhvatiti pogledom, ali ipak predstavljaju čitav jedan svet.
MIRABELE
A onda dolazimo do mirabela.
Godinama sam ih jela u Francuskoj, naročito u njenom istočnom delu, prema Švajcarskoj.
Brala sam ih i na imanju kod Miše u Silanu, a kupovala sam ih i na pijacama.
Male, okrugle, svetle, nežne, slatke.
Bila sam ubeđena da su to neke posebne, otmene francuske breskvice.
Ime sam zaboravila, ali ukus nisam.
Nedavno sam pokušala da se setim kako se zovu.
I konačno — mirabele!
Kakvo lepo ime.
Gotovo kao ime neke devojčice iz francuskog romana.
A onda sam saznala nešto što me je potpuno zaprepastilo.
Mirabela je šljiva!
Dakle, godinama sam u Francuskoj jela šljive, ubeđena da su breskve.
Doduše, francuske šljive.
A to ipak nešto menja.

Kada pogledam sve ove voćkice, shvatam da ih ne povezuje ni ukus, ni veličina, ni poreklo.
Povezuje ih nešto drugo.
Svaka je pomalo neobična. Svaka se razlikuje od onoga što se podrazumeva kada kažemo voće.
A svaka u sebi čuva i neku moju uspomenu.
Najstarija je ona na pojatu u Grljanu.
Baka i deka rade, paradajz i krompir rastu, mali ašov i motičica leže zaboravljeni na zemlji.
A ja stojim pored žbuna i jedem providne bobice.
Nisam tada znala da se zovu ogrozd.
Nisam znala ni da ću ih jednog dana toliko tražiti.
Znala sam samo da su slatke i čarobno providne.
I to je, izgleda, bilo dovoljno da ih zapamtim za ceo život.

Нема коментара:
Постави коментар