понедељак, 26. октобар 2026.

POSLEDNJA VEST: OPŠTE BUNILO

 

POSLEDNJA VEST: OPŠTE BUNILO

 

Prošla su dvadeset četiri sata, a mi još ne verujemo!

Svi smo u bunilu. I oni koji su se nadali, i oni koji nisu smeli da se nadaju. Čak i oni koji su bili uvereni da se ništa nikada neće promeniti.

Godinama smo izlazili na ulice, protestovali, čekali, strepeli. A poslednjih meseci svi smo mislili da će, ako do promene jednom dođe, biti strašno. Da će biti sukoba, nasilja, haosa.

I sada se gledamo u čudu. Je li moguće da smo ovo uradili?

Na Dorćolu se, doduše, nismo plašili ni ranije. Ali ovo je nešto drugo. Ovo je kolektivna neverica.

Studenti su nas naučili nečemu što smo gotovo zaboravili: da se može bez vođe, bez partijskih gazda, bez velikih govora i malih interesa. Da se može peške, biciklom, od sela do sela, uz pomoć nepoznatih ljudi. Da se može istrajati, a da se ne postane ono protiv čega se boriš.

A društvenim mrežama kruži rečenica koja je možda najbolje opisala ono što nam se dogodilo:

„Čini mi se da ćemo ući u istoriju kao narod koji je u isto vreme smenio i vlast, i opoziciju.“

U međuvremenu, svi pokušavaju da shvate šta se dogodilo. Političari, analitičari, televizijski voditelji, komšije, prolaznici. Čak i stari dobri RIK, koji ja zamišljam kao onaj starinski električni gajtan obavijen tkaninom, kakav su nekada imali tosteri.

Biće grešaka. Biće učenja. Biće teških dana. Niko nam nije obećao raj, niti smo ga tražili.

Tražili smo samo normalnu zemlju. Zemlju u kojoj institucije rade svoj posao, zakoni važe za sve, a vlast nije ničije privatno vlasništvo.

Možda ćemo tek kasnije razumeti šta smo zapravo uradili.

Za sada, međutim, ne umem ništa pametnije da kažem.

U bunilu sam.

SVI SMO.

Нема коментара:

Постави коментар

Претражи овај блог