TAJNI ŽIVOT TUĐIH PROZORA
II deo — Dvoje nepoznatih koji su ušli u roman
Milorad i ja smo mnogo šetali Kalemegdanom. Živeli smo blizu, pa su nam i Gornji i Donji grad bili gotovo produžetak kuće.
Jedne večeri, ne sećam se više koje godine, šetali smo Gornjim Kalemegdanom i zaustavili se kraj ograde bedema, odakle se vide reka, grad, Karađorđeva ulica i benzinska pumpa ispod tvrđave.
Preko puta, na samom uglu, stajala je jedna stara, oronula zgrada. I danas je tamo, podjednako oronula i jadna.
Visina bedema bila je otprilike u ravni njenog mansardnog stana, koji je imao i nekakvu malu terasu.
Naslonili smo se na ogradu i gledali grad.
A onda smo u dva osvetljena prozora te mansarde ugledali dvoje ljudi.
Svađali su se.
Bili su, reklo bi se, mladi. Prelazili su iz jedne sobe u drugu, mahali rukama, zaustavljali se, pa ponovo počinjali.
Nismo mogli da čujemo nijednu reč. Zgrada je bila suviše daleko.
Možda je upravo zato prizor bio toliko uznemirujući.
Nismo znali ni povod svađe, ni šta je ko kome rekao, ni ko je bio u pravu.
Gledali smo samo pokrete.
Kao nemi film bez međunatpisa.
Milorad i ja nismo progovorili.
Stajali smo tako možda desetak minuta, posmatrajući dvoje potpuno nepoznatih ljudi čiji smo privatni život, bez njihovog znanja, upravo pretvorili u predstavu.
Onda se nešto smirilo. Više ih nismo videli.
Možda je svako ostao u svojoj sobi. Možda su se pomirili.
Nismo znali.
Ćutke smo otišli kući.
Sutradan smo krenuli u šetnju.
Gotovo bez ikakvog dogovora, oboje smo znali kuda idemo.
Do iste ograde.
Do iste zgrade.
Do ista dva prozora.
Ali prozori su bili mračni.
Samo smo se pogledali.
Sada to više nije bila radoznalost. Bila je to gotovo privatna uznemirenost zbog dvoje ljudi koje nikada nismo upoznali.
Šta se dogodilo? Da li je neko otišao? Da li su se rastali?
Naravno, mračni prozori nisu dokazivali ništa. Mogli su jednostavno da izađu u grad.
Ali mi smo već bili umešani u njihovu priču.
Treće večeri ponovo smo otišli.
Sada je to već bio ritual.
I prozori su bili osvetljeni.
U jednoj sobi, za stolom, sedelo je ono dvoje.
Izgledalo je da večeraju.
Možda su zaista večerali. Možda su samo razgovarali. Nismo mogli da znamo.
Ali više nisu mahali rukama, nisu prelazili iz sobe u sobu.
Sedeli su zajedno.
I mi smo odahnuli.
Dvoje nepoznatih ljudi, u jednoj oronuloj zgradi ispod Kalemegdana, nisu imali pojma da su tri večeri bili glavni junaci našeg života.
Nisu znali da nas je njihova svađa uznemirila, da smo se vraćali da proverimo šta se dogodilo, niti da smo se obradovali njihovoj večeri kao da su nam bliski prijatelji.
Ali tu se priča ne završava.
Mnogo kasnije, Milorad je taj događaj opisao u jednom svom romanu.
Neću reći kojem.
To dvoje ljudi, ako su još živi, verovatno ni danas ne znaju da su jednom ušli u književnost.
Bez pristanka, bez predstavljanja, bez imena.
A mi smo, moram da priznam, bili voajeri.
Doduše, neobični.
Nismo želeli da otkrijemo njihovu tajnu.
Želeli smo samo da se njihova priča dobro završi.

Нема коментара:
Постави коментар