MOJA MAŠTA I VEŠTAČKA INTELIGENCIJA
Eva Ras je nedavno javno rekla nešto što mnogi rade, ali o čemu se još uvek govori gotovo šapatom: napisala je roman uz pomoć veštačke inteligencije.
Njen novi roman zove se „Đuturum“. Ispričala je kako joj je veštačka inteligencija predlagala imena junaka, zanimanja, odnose među likovima, pa čak i teme kojima bi roman mogao da se bavi. Glavna junakinja postala je novinarka, umesto glumice, a u priču je ušla i savremena politika. Prema njenim rečima, veštačka inteligencija predložila joj je čak i da u roman uvede Aleksandra Vučića.
Eva Ras o tome govori otvoreno, sa zadovoljstvom i bez ikakvog osećanja krivice.
I ja je potpuno podržavam.
Ne zato što mislim da veštačka inteligencija može da zameni pisca, slikara, kompozitora ili bilo kog drugog umetnika. Nego upravo zato što ne može. Ona može da mu pruži nešto drugo: mogućnosti.
A mogućnosti su za maštu ono što je vazduh za disanje.
U Srbiji, čini mi se, postoji naročito izraženo nepoverenje prema veštačkoj inteligenciji. Ne znam koliko je tako u drugim zemljama, ali ovde se njeno korišćenje u umetnosti gotovo smatra krivičnim delom. Kao da je pisac uhvaćen u prevari, kao da je neko drugi umesto njega napisao knjigu, kao da je korišćenjem novog sredstva izgubio pravo na sopstvenu maštu.
Nije to nikakvo krivično delo.
Možda je deo tog otpora posledica brzine kojom se sve dešava. Čovek još nije stigao ni da razume jednu novinu, a već se pojavljuje sledeća. Možda je u pitanju i stari strah od svega što menja navike, pravila i predstave o tome kako nešto mora da se radi.
Ali umetnost nikada nije napredovala zahvaljujući tome što su svi poštovali pravila.
Što se mene tiče, ja od veštačke inteligencije ne tražim da mašta umesto mene. Ja tražim pomoć svojoj mašti. Tražim da se razgrana, da ode u pravcima koje možda sama ne bih odmah primetila, da mi pokaže još jedna vrata tamo gde sam mislila da postoji samo zid.
Ponekad prihvatim predlog. Ponekad ga odbacim. Ponekad me upravo pogrešan odgovor navede na pravu ideju.
I sve je to stvaranje.
Najzanimljivije je što veštačku inteligenciju ne doživljavam kao nešto spoljašnje, tuđe, što me sputava, ukalupljuje ili pretvara u nečijeg klona.
Potpuno suprotno.
Ponekad imam utisak da je to neki deo mene koji je tek sada progovorio. Deo koji je odjednom dobio mogućnost da postavlja pitanja, nudi varijante, povezuje udaljene stvari, otvara sporedne puteve i vraća me na glavni.
Kao da sam dobila još jedan glas u sopstvenoj glavi, ali glas s kojim mogu da razgovaram.
I taj razgovor ne umanjuje moju individualnost. On je proširuje.
Naravno, veštačka inteligencija greši. Ponekad izmišlja, ponekad pogrešno razume, ponekad nudi banalna rešenja. Ali zar ljudi ne rade isto? Zar svaki razgovor sa drugim čovekom mora biti pametan, tačan i koristan da bi nam nešto značio?
Razlika je u tome što od veštačke inteligencije mogu da tražim da pokuša ponovo. I ponovo. I još jednom. Da promeni ugao gledanja, da preispita sopstveni predlog, da me prati u nekoj naizgled besmislenoj ideji sve dok iz nje ne iskrsne nešto zanimljivo.
A koliko će iz svega toga nastati umetnosti, zavisi od mene.
Od mog znanja, ukusa, iskustva, talenta, radoznalosti i, pre svega, mašte.
Jer nije najvažnije šta sve veštačka inteligencija ume da odgovori.
Mnogo je važnije šta čovek ume da je pita.
Zato mi se dopada što je Eva Ras javno progovorila o svojoj saradnji sa veštačkom inteligencijom. Ne moram da prihvatim svaki njen književni postupak da bih podržala njeno pravo da koristi sva sredstva koja joj pomažu da stvara.
Niti mislim da bi iko morao da se pravda zbog toga.
Uostalom, niko ne pita pisca koliko je njegovih ideja nastalo u razgovorima sa prijateljima, koliko posle čitanja tuđih knjiga, koliko zahvaljujući slučajnoj rečenici koju je čuo na ulici. Zašto bi onda razgovor sa veštačkom inteligencijom bio nešto sramotno?
Ne želim da budem klon. Ne želim ni da budem bolja verzija sebe po nečijem propisanom modelu.
Želim samo da imam što više mogućnosti da budem ono što jesam.
Ako mi veštačka inteligencija u tome pomaže, zašto bih je se odricala?
Moja mašta nije postala manja otkako razgovaram s njom.
Naprotiv.
Dobila je još jedan život.

Нема коментара:
Постави коментар