Sveća
Sveća postoji tako što nestaje. Što više svetlosti daje, manje je ima.
Pre sveće postojao je plamen.
Čovek ga je najpre čuvao na ognjištu, nosio na baklji, a zatim zatvorio u malu posudu. Arheologija je puna uljanih svetiljki i žižaka: kamenih, glinenih, bronzanih, sasvim jednostavnih i raskošno ukrašenih. U njima je gorelo ulje ili mast, a iz posude je virio fitilj. Bile su male prenosive vatre.
Nisu još bile sveće. Ali pripadale su istoj ljudskoj potrebi: odvojiti mali plamen od velike vatre i poneti ga sa sobom.
Od svetiljke do sveće trebalo je promeniti jednu važnu stvar — gorivo više nije bilo u posudi. Ono je postalo telo predmeta, čvrsta materija oko fitilja koja se troši dok gori.
Od loja do voska
Jednostavne sveće pravile su se od životinjskog loja. Lojanice su bile jeftine i dostupne, ali su dimile, neprijatno mirisale i sagorevale drugačije od sveća od pčelinjeg voska.
Voštana sveća bila je druga priča. Gorela je čistije i sporije, prijatnije mirisala i bila skuplja. Svetlost, dakle, nije bila ista za sve. U crkvama, dvorovima i bogatim kućama mogao je goreti pčelinji vosak, dok je u skromnijim domovima svetlost često dolazila od loja.
Kasnije su stigli stearin i parafin, a danas se sveće izrađuju i od različitih biljnih voskova.
Menjali su se materijali, način proizvodnje, boje i oblici. Ostala je ista jednostavna konstrukcija: gorivo i fitilj.
Sveća koja meri vreme
Sveća nije samo osvetljavala vreme provedeno u mraku. Mogla je i da ga meri.
Pravljene su sveće sa oznakama na telu, pa je sagorevanje pokazivalo koliko je vremena prošlo. Umesto kazaljke pomerao se plamen, a sat je postajao sve kraći.
Postojale su i domišljate naprave u kojima su se na određena mesta sveće postavljali mali metalni predmeti. Kada bi vosak izgoreo do njih, pali bi na metalnu podlogu i zvukom označili protok vremena.
Sveća je nestajala, a vreme prolazilo zajedno s njom.
Sveća i čovek
Malo je predmeta koji prate toliko različitih trenutaka ljudskog života.
Svećice gore na rođendanskoj torti. Njih gasimo, brojimo godine i zamišljamo želju.
Sveća prati krštenja, venčanja, slave, molitve i različite verske obrede. Pali se za zdravlje živih i u sećanje na mrtve. Stoji kraj pokojnika, gori na groblju, nosi se u procesijama i ostavlja pred svetim mestima.
Palimo je i bez obreda.
Za večeru. Za ljubav. Za mir. Kada nestane struje. Kada želimo da prostor zamiriše ili da obična soba na nekoliko sati izgleda drugačije.
Isti mali plamen može da prati rođenje, slavlje, molitvu, ljubav, samoću i smrt.
A ponekad samo znači da je nestala struja.
Zurenje u sveću
Postoji i trenutak kada sveća ne služi da bi nešto osvetlila.
U joginskoj praksi poznata je trataka — vežba koncentracije koju bismo sasvim jednostavno mogli nazvati zurenjem u sveću. Pogled se nepomično usmerava u plamen, bez lutanja očiju i pažnje.
Cilj nije posmatranje samog plamena niti traženje nečega u njemu. Plamen je tačka na kojoj se pažnja zadržava. Misli se smiruju, unutrašnji govor utišava, a svest se usredsređuje na jednu jedinu stvar.
U svetu u kojem pogled neprestano skače sa predmeta na predmet, sa ekrana na ekran, ova vežba zahteva upravo suprotno: ne pomerati pogled i ne slediti misao.
Samo plamen. I koncentracija.
Sveća, koja je hiljadama godina služila čoveku da bi bolje video svet oko sebe, ovde služi da ne gleda ništa drugo.
Plamen
Sveću gledamo čitavog života, a retko razmišljamo šta se zapravo događa dok gori.
Plamen zagreva vosak oko fitilja i pretvara ga u tečnost. Fitilj povlači rastopljeni vosak naviše, on se dalje zagreva, isparava i njegove pare sagorevaju.
Zato sveća nestaje.
Fitilj ne pojede vosak. Njeno telo se, malo-pomalo, pretvara u proizvode sagorevanja, dok se energija oslobađa kao toplota i svetlost.
Ni sam plamen nije jednoličan. U njemu postoje različite zone: tamnija unutrašnjost, plavičasti deo pri dnu i svetla žuto-narandžasta oblast. Dovoljan je mali pokret vazduha da se njegov oblik promeni i plamen zatreperi.
Možda nas upravo zato privlači. Nikada nije sasvim isti, čak ni kada sveća stoji nepomično.
Hiljadu sveća
Od jednog fitilja i malo voska nastala je čitava porodica predmeta.
Tanke crkvene sveće. Debele oltarske. Slavske. Zavetne. Rođendanske. Čajne. Plutajuće. Spiralne. Mirisne. Masažne. Dekorativne. Sveće u staklu, metalu i keramici.
Neke imaju jedan fitilj, druge dva, tri ili više. Pamučni fitilj može da gori gotovo nečujno, a drveni da pucketa kao sasvim mali kamin.
Neke sveće više mirišu nego što osvetljavaju. Ruža, vanila, kedar, sandalovina, bergamot, smokva, tamjan, oud — nekada je svetlost imala miris voska ili loja, a danas sveća može da bude gotovo parfem za prostor.
Može biti bela, crvena, crna, zlatna, šarena. Može biti izvajana kao cvet, figura, voće ili gotovo bilo koji predmet.
Postoje rođendanske svećice koje se, na očaj slavljenika, ponovo upale čim ih ugasi.
A postoje i elektronske sveće sa plamenom koji nije plamen.
Svetlost koja nam više nije potrebna
Nekada se bez sveće nije moglo.
Uz nju se jelo, razgovaralo, čitalo, pisalo, šilo i bdelo. Na dvorovima se njena svetlost umnožavala ogledalima, lusterima i kandelabrima. Jedan plamen davao je malo svetlosti; stotine su mogle da osvetle čitavu dvoranu.
Onda je došla električna svetlost.
Pritisnemo prekidač i dobijemo više svetla nego što su nekada davale desetine sveća. Sveća je izgubila svoju najvažniju praktičnu funkciju.
Ali nije nestala.
Možda je upravo tada postala još zanimljivija.
Ostala je na rođendanskoj torti. U crkvi. Na groblju. Za svečanim stolom. Pored kade. U hotelu i spa-centru. Na prozoru. Pored knjige, iako iznad nje gori električna lampa.
Palimo je iako nam njena svetlost više nije potrebna.
Kada nam treba samo da vidimo, palimo lampu. Sveću palimo kada nam treba nešto više od svetlosti.
Sveća
srpski — sveća
engleski — candle
francuski — bougie
italijanski — candela
španski — vela
portugalski — vela
nemački — Kerze
holandski — kaars
ruski — свеча (sveča)
ukrajinski — свічка (svička)
poljski — świeca
češki — svíčka
slovački — sviečka
slovenački — sveča
mađarski — gyertya
rumunski — lumânare
grčki — κερί (kerí)
turski — mum
arapski — شمعة (šamʿa)
persijski — شمع (šam')
hebrejski — נר (ner)
kineski — 蜡烛 (làzhú)
japanski — ろうそく / 蝋燭 (rōsoku)
korejski — 양초 (yangcho)
Italijansko candela pripada istoj latinskoj porodici reči iz koje je nastala i kandela, jedinica svetlosne jačine.
*
Jednu budističku misao o sveći već sam citirala u svom "Pariskom poljupcu": Hiljade sveća mogu se zapaliti od jedne sveće, a njen život se time neće skratiti. Sreća se ne umanjuje kada se deli.
*
I za kraj, jedna stara pitalica
Koja sveća duže gori — voštana ili lojana?
Nijedna. Obe gore kraće.
Нема коментара:
Постави коментар