Lepeza
Jedna od mojih najdražih lepeza stigla je iz Šangaja.
Okrugla je, vezena, bez vidljivih šavova. Dobila sam je od kineske književnice Čen Danjan, autorke knjige o Miloradu Paviću, koja je dolazila u Legat i snimala film o njemu.
Tako je jedna lepeza, predmet namenjen pravljenju sasvim malog ličnog vetra, prešla put od Šangaja do Beograda noseći sa sobom jednu književnu priču.
Čen Danjan nije bila jedina gošća iz Kine. Tokom godina kroz Legat su prolazili kineski izdavači, književnici, filmski i turistički poslenici. Ponekad mi se čini da između Legata i Kine postoji jedan nevidljivi put kojim putuju knjige, filmovi, ljudi — i, eto, lepeze.
A lepeza je oduvek putovala.
Putovala je između zemalja i kontinenata, između Istoka i Zapada, između dvora i ulice, obreda i mode, umetnosti i svakodnevice. Menjala je oblik, materijal i značenje, ali joj je osnovni zadatak ostao gotovo smešno jednostavan: napraviti malo vetra.
Predmet koji pravi vetar
Lepeza je možda jedini predmet kojim čovek pokušava da napravi vetar sopstvenom rukom.
Princip je toliko jednostavan da mu gotovo nije potreban izumitelj. Široka površina pokrene vazduh, vazduh prelazi preko kože i rashlađuje je. Mogao je poslužiti list, komad kore, pero, tkanina razapeta na okviru.
I upravo zato najstarije lepeze nisu ličile na one koje danas nosimo u tašni.
Bile su velike i čvrste, sa drškom. Njima se često nije hladio čovek sam — neko drugi je mahao umesto njega.
Od samog početka lepeza je, osim vetra, pokazivala i ko maše, a ko je dovoljno važan da mu se maše.
Od faraona do Dalekog istoka
Na staroegipatskim prikazima pojavljuju se velike ceremonijalne lepeze od perja na dugim drškama. Njihova uloga nije bila samo praktična. Pratile su vladara, bile znak položaja i deo dvorskog ceremonijala.
Lepeze su poznavale i druge stare civilizacije. Grci i Rimljani koristili su čvrste lepeze različitih oblika i materijala, a služile su i za rashlađivanje i za rasterivanje insekata.
Ali posebnu istoriju lepeza je dobila u Aziji.
U Kini su čvrste lepeze bile poznate vekovima. Okrugla lepeza, tuánshàn, naročito se vezuje za eleganciju, slikarstvo, kaligrafiju i vez. Krug od svile ili drugog finog materijala mogao je postati mala pokretna slika: grana u cvetu, ptica, pejzaž, pesma ispisana kaligrafijom.
Neke vezene lepeze toliko su precizno izrađene da se gotovo ne vidi kako je slika nastala. Predmet namenjen mahanju vazduhom postao je površina za umetnost.
U Japanu su se razvile različite vrste lepeza, među njima čvrsta uchiwa i sklopiva sensu ili ōgi. Lepeza je ušla u dvorski život, ceremonije, ples i pozorište, ali i u svakodnevicu.
A sklopiva lepeza imala je jednu ogromnu prednost: mogla je da nestane.
Raširi se u veliki polukrug, a zatim se jednim pokretom sklopi u uzak predmet koji staje u ruku, rukav ili tašnu.
Lepeza stiže u Evropu
Evropa je poznavala lepeze i ranije, ali sklopiva lepeza, pristigla trgovačkim i kulturnim putevima sa Istoka, od renesanse počinje da osvaja evropske dvorove.
U XVII i XVIII veku postaje jedan od najuočljivijih ženskih aksesoara.
Uz raskošnu haljinu, rukavice, nakit i frizuru išla je i lepeza.
Pravljene su od skupocenih materijala, oslikavane mitološkim, ljubavnim, pastoralnim i dvorskim prizorima, ukrašavane pozlatom, čipkom, sedefom, rezbarijama i perjem. Majstori su na maloj polukružnoj površini stvarali čitave prizore sa desetinama figura.
Lepeza je mogla da pokaže ukus, bogatstvo i položaj vlasnice.
Ali i da je rashladi.
U XIX veku postaje dostupna širem krugu ljudi, menja se zajedno sa modom i ulazi u gotovo sve moguće društvene prilike: postoje dnevne i večernje lepeze, balske, svadbene i one u žalosti, raskošne i sasvim jednostavne.
A onda električni ventilatori i klimatizacija preuzimaju posao pravljenja vetra.
Lepeza ipak ne nestaje.
Od čega se pravi vetar
Gotovo da nema materijala koji čovek nije pokušao da pretvori u lepezu.
Papir. Pirinčani papir. Svila. Čipka. Vez. Perje. Bambus. Drvo. Sedef. Kost. Metal. Različiti tekstili.
U istorijskim primercima nailazimo i na slonovaču i kornjačevinu, materijale koji su nekada bili znak luksuza, a čija je trgovina danas zbog zaštite životinja strogo ograničena ili zabranjena.
Držači sklopivih lepeza mogu biti sasvim jednostavni ili toliko fino rezbareni da podsećaju na čipku.
A sama lepeza ne mora biti polukružna.
Može biti okrugla. Ovalna. Pravougaona. U obliku lista, latice, pera ili krila. Može biti ogromna, namenjena sceni ili ceremoniji, ili toliko mala da jedva pokrene vazduh.
Može biti oslikana, štampana, vezena, izrezbarena, pozlaćena, ukrašena perjem ili potpuno bela.
Od svega toga pravi se isto: vetar.
Lepeza kao aksesoar
Malo koji praktičan predmet tako lako postaje deo odeće.
Lepeza se ne drži bilo kako. Ona se nosi.
Može da odgovara boji haljine, rukavicama, cipelama, nakitu ili torbici. Može biti gotovo neprimetna ili upravo ono što prvo primetimo.
U pojedinim epohama njen izgled zavisio je od prilike. Jedna za dan, druga za bal. Jedna za svadbu, druga za žalost. Jedna skromna, druga napravljena upravo zato da bude viđena.
I nije oduvek bila isključivo ženski predmet. U različitim azijskim kulturama lepeze su koristili i muškarci — kao deo odeće, ceremonije, umetnosti, pa čak i vojne i društvene simbolike.
Lepeza je zato neobičan aksesoar: istovremeno se nosi, pokazuje i upotrebljava.
Tašnica ne može da napravi vetar. Ogrlica takođe.
Lepeza može.
Da li lepeza govori?
Govori — ali ne baš onako kako su nas učili romani i filmovi.
Popularna kultura voli priču o tajnom „jeziku lepeze“: ako je dama prisloni na levi obraz, znači jedno; ako je zatvori na određeni način, drugo; ako je ispusti, treće. Objavljivani su čak čitavi rečnici navodnih ljubavnih poruka koje su se mogle preneti jednim pokretom.
Problem je što za postojanje jednog opšteprihvaćenog, tajnog i precizno kodifikovanog jezika lepeze nema mnogo istorijskih dokaza. Deo tog „jezika“ verovatno je nastao kasnije, kao romantična predstava o starim vremenima, a deo i kao vrlo uspešan način prodaje lepeza.
Ali to ne znači da lepeza nije govorila.
Naprotiv.
Njome se moglo sakriti lice. Otkriti samo oči. Pogledati preko njenog ruba. Nervozno je otvarati i zatvarati. Njome se moglo pokazati dosada, stidljivost, koketerija, nestrpljenje ili ravnodušnost.
Za takav jezik nije potreban rečnik.
Dovoljan je gest.
Lepeza na sceni
Kada lepeza uđe u ples ili pozorište, prestaje da bude samo predmet u ruci i postaje produžetak pokreta.
U kineskim i japanskim tradicionalnim izvođačkim umetnostima može označavati mnogo više od same lepeze. Na sceni pokret i položaj predmeta učestvuju u stvaranju lika i prizora.
Flamenko je pretvara u eksploziju pokreta i boje. Otvaranje velike lepeze postaje deo koreografije, jednako važno kao pokret ruke ili okret tela.
Pozorište, opera, kabare i revija otkrili su i ogromne lepeze od perja. One više gotovo i ne služe rashlađivanju. Skrivaju i otkrivaju telo, menjaju siluetu izvođača, pretvaraju čoveka u pticu, cvet ili pokretnu skulpturu.
Lepeza koja je nekada pravila mali lični vetar sada može da ispuni čitavu pozornicu.
Mala umetnička dela
Lepeza je posebno zahvalna umetnosti zato što nudi neobičnu površinu.
Okruglu. Ovalnu. Polukružnu. Podeljenu na lamele.
Na njoj se slikalo i pisalo. Čuvala je pejzaže, cveće, ptice, ljubavne prizore, portrete, mitološke scene, kaligrafiju, stihove, monograme i grbove.
Ponekad je važan bio umetnik koji ju je oslikao. Ponekad majstor koji je izrezbario držače. Ponekad materijal. Poreklo. Vlasnik. Priča o tome kome je pripadala i kako je stigla do sledećeg vlasnika.
Zato stare lepeze danas žive u muzejima i privatnim kolekcijama.
I tu nastaje mali paradoks.
Predmet napravljen da se neprestano pomera postaje toliko dragocen da ga više niko ne pomera.
Leži u vitrini.
Bez vetra.
Moje lepeze
Ja lepeze skupljam, ali ih ne držim samo u vitrini.
Imam ih od perja i papira, vezene i oslikane, male i velike, okrugle i sklopive, u obliku stilizovanog lista. Imam i dragocene stare primerke, izrađene od materijala koji pripadaju jednom drugom vremenu.
Ali pošto ne podnosim vrućinu, lepeza kod mene teško može da ostane samo kolekcionarski predmet.
Koristim ih.
Možda je to pomalo protivno kolekcionarskoj logici. Dragocen predmet treba čuvati. Ne treba ga stalno otvarati, zatvarati, nositi u ruci i izlagati svakodnevici.
Držim ih na dohvat ruke jer lepezu, kao i nakit, biram prema odeći — samo što mi je ona potrebna i zbog vrućine.
Ali lepeza je napravljena da se otvara.
I da pravi vetar.
Lepeza
srpski — lepeza
engleski — fan
francuski — éventail
italijanski — ventaglio
španski — abanico
portugalski — leque
nemački — Fächer
holandski — waaier
ruski — веер (vejer)
ukrajinski: віяло
poljski — wachlarz
češki — vějíř
slovački — vejár
slovenački — pahljača
mađarski — legyező
rumunski — evantai
grčki — βεντάλια (ventália)
turski — yelpaze
arapski — مروحة يدوية (mirwaḥa yadawiyya)
kineski — 扇子 (shànzi)
japanski — 扇子 (sensu) — sklopiva lepeza
korejski — 부채 (buchae)
Zanimljivo je koliko jezika u samoj reči čuva vetar, vazduh ili mahanje. Kao da predmet nije dobio ime po svom obliku, nego po onome što radi.
A onda se vraćam onoj lepezi iz Šangaja.
Prešla je hiljade kilometara da bi stigla do mene. Nosila je sa sobom Čen Danjan, Pavića, jednu knjigu, jedan film, Legat, Kinu i Beograd.
Danas je deo moje zbirke.
Jer lepeza može preći pola sveta, završiti u kolekciji i postati dragocena — ali kad je vruće, od nje ipak očekujem da mi napravi malo vetra.
*
Najviše volim zvuk lepeze kad je jednim potezom rasklopim i sklopim. Škljoc!
Нема коментара:
Постави коментар