DUGME
Još odmalena se plašim igle.
Baka i mama pokušavale su da me nauče da vezem goblene — devojčica iz dobre kuće morala je valjda i to da zna. Nije išlo.
Onda su pokušale sa iglama za štrikanje. Ni to nije funkcionisalo.
Spaslo me je što sam levoruka. Nisu uspele da se same pretvore u ogledalo i pokažu mi šta treba da radim levom rukom. Odustale su.
Tako ni danas, u starosti, ne umem da prišijem dugme.
Zato su mi muževi uvek prišivali dugmad.
Kutija sa dugmadima
Kao dete igrala sam se dugmićima i klipsovima. Stajali su u crno-beloj vrećici. Istresla bih ih na sto uz zveket, kao da prosipam novčiće nekog blaga.
A onda bih ih sortirala.
Velike na jednu stranu, male na drugu. Sjajne, mat, metalne, sedefne, obične. One koje su imale par i one koje su ostale same. Nisam umela da ih prišijem, ali sam umela da ih razvrstavam, gledam i biram.
Nekada je gotovo svaka kuća imala takvu kutiju, limenku ili vrećicu. U njoj nisu bila samo nova dugmad. Tu su završavala ona skinuta sa stare košulje, kaputa koji se više ne nosi, dečje haljine, uniforme, bakinog kostima.
Jedno zlatno bez svog para. Dugme za koje više niko ne zna odakle je došlo.
Takva zbirka je mala porodična arheologija.
Čovek zaboravi odeću.
Dugme ostane.
Pre nego što je zakopčavalo
Dugme je mnogo starije od rupice za dugme.
Najstariji primerci, stari nekoliko hiljada godina, pronađeni su u civilizaciji doline Inda. Pravljeni su od školjki i drugih materijala, ali nisu služili onome čemu dugme danas najčešće služi. Bili su ukras, znak položaja, deo odeće koji se pokazuje.
Ljudi su odeću spajali vezicama, trakama, kopčama, iglama i fibulama. Dugme je dugo moglo da bude lepo, skupo i potpuno beskorisno za zakopčavanje.
Tek kada su se dugme i rupica za dugme našli jedno naspram drugog, dogodila se mala revolucija.
Odeća je mogla precizno da prati telo.
Malo, a dragoceno
Dugme je ubrzo postalo mnogo više od praktičnog predmeta.
Pravljeno je od zlata i srebra, bronze, stakla, porcelana, drveta, roga, kosti, sedefa, kože, tkanine. Bilo je gravirano, oslikano, presvučeno svilom, ukrašeno emajlom, biserima i dragim kamenjem.
Na raskošnoj odeći dugmad su mogla da pokažu bogatstvo vlasnika gotovo jednako dobro kao nakit.
Ponekad ih je bilo toliko da praktičnost očigledno nije bila glavni cilj.
Dugme je bilo malo mesto za razmetanje.
A kada bi se odeća pohabala, vredna dugmad nisu bacana. Skidala su se i prišivala na novu odeću. Mogla su da nadžive kaput, haljinu, pa i svog vlasnika.
Dugmad govore
Postoje dugmad koja odmah otkrivaju kome pripadaju.
Na uniformama nose grbove, krune, sidra, orlove, brojeve jedinica i oznake službe. Vojnička, mornarička, policijska i livrejska dugmad mogla su da budu mala legitimacija.
Postoje i dugmad koja govore o modi.
Velika i upadljiva ili sasvim sitna. Presvučena istom tkaninom kao haljina. Sedefna na košulji. Metalna na kaputu. Drvena na džemperu. Dečja u obliku cveta, životinje, automobila.
A postoji i ono sasvim obično plastično dugme sa dve ili četiri rupice.
Verovatno najneprimetnije od svih.
Sve dok ne otpadne.
Dve ili četiri rupice
Ni sva dugmad ne drže se za odeću na isti način.
Neka imaju dve rupice, neka četiri. Kod drugih se na licu ne vidi ništa, jer sa zadnje strane imaju malu petlju kroz koju prolazi konac.
Postoje ravna, ispupčena, obla, četvrtasta, izdužena dugmad. Postoje dugmad koja se provlače kroz petlju umesto kroz rupicu. Postoje presvučena tkaninom tako da gotovo nestanu na odeći.
A onda su došli drukeri, rajsferšlusi, čičak-trake i magnetne kopče.
Dugme je ipak ostalo.
Možda zato što nijedan od njegovih naslednika nema tako lepo lice.
Dugme kao nakit
Granica između dugmeta i nakita nikada nije bila naročito čvrsta.
Postoje dugmad od filigrana, emajla, porcelana i kristala, dugmad sa minijaturnim portretima, cvećem, životinjama, grbovima i pejzažima.
A postoje i kolekcionari dugmadi.
Njima dugme više ništa ne zakopčava. Izvađeno iz odeće, ono postaje mali predmet za sebe — minijaturna skulptura, uspomena, dokument mode i zanata.
Ponekad je teško poverovati da je nešto tako lepo ikada služilo samo da se kaput ne otvori.
Dugme koje nije dugme
A onda je reč napustila odeću.
Pritiskamo dugme lifta.
Dugme zvona.
Dugme na daljinskom upravljaču.
Nekada smo pritiskali dugmad na telefonu, radiju, pisaćoj mašini.
Danas na ekranu dodirujemo nešto što nema ni konac, ni rupicu, ni petlju — ali ga i dalje zovemo dugme.
Predmet je postao znak za radnju: pritisni me i nešto će se dogoditi.
Rečnik:
srpski: dugme
engleski: button
francuski: bouton
italijanski: bottone
španski: botón
nemački: knopf
ruski: пуговица
ukrajinski: ґудзик
poljski: guzik
grčki: κουμπί
turski: düğme
arapski: زرّ
kineski: 纽扣
japanski: ボタン
Dugme može biti od zlata ili plastike, pripadati kraljevskom kaputu ili dečjoj pidžami.
Može preživeti odeću na kojoj je bilo, završiti u kutiji, postati nakit ili izgubiti i poslednju vezu sa koncem i preseliti se na ekran.
Ali ono pravo dugme ima jednu nezgodnu osobinu.
Ponekad otpadne.
A ja tada moram da pronađem nekoga ko ume da ga prišije.
*
Dok sam pisala ovaj esejčić, pao mi je na pamet naslov moguće priče: Klips na svemirskom odelu.
Нема коментара:
Постави коментар