Kula razgovora i Dirižablion. Na 108. spratu
Na kraju je ostalo još samo jedno pitanje.
Gde se zapravo nalazi ova kuća?
Jer kuća koja ima Vešernicu u šumi, Kabinetić čuda, Špajz čuda, terasu za gledanje oluje i biblioteku za razgovore ne može da se nalazi bilo gde.
Mora da ima svoju zgradu.
Tako je nastala Kula razgovora.
Visoka.
Nepraktično visoka.
Potpuno nepotrebno visoka.
Tačno sto osam spratova.
Niko ne zna zašto baš sto osam.
Verovatno zato što se na nekim brojevima mašta jednostavno zaustavi.
A na nekim ne.
Kula nije ni moderna ni starinska.
Nije ni sajber-pank ni barokna.
Ona je sve to odjednom.
Kao da su se različiti vekovi sreli jednog jutra i odlučili da pokušaju zajednički život.
Njene fasade menjaju se sa svetlom.
Njeni tornjevi rastu tamo gde arhitektura više nema objašnjenja.
A njeni prozori gledaju na grad koji još uvek pokušava da odluči da li pripada budućnosti ili snu.
Na sto osmom spratu nalazi se stan.
Ne najveći.
Ne najluksuzniji.
Ali jedini sa pogledom na sve ono što ne postoji.
Iznad kule plovi Dirižablion.
Nije sasvim dirižabl.
Nije sasvim brod.
Nije sasvim prevozno sredstvo.
Više liči na ideju koja je odbila da siđe na zemlju.
Njime se putuje kada nema potrebe da se stigne.
Kada je važniji pogled od odredišta.
Kada čovek poželi da obiđe oblake, svetla gradova i daleke obale koje se pojavljuju samo u sumrak.
Ponekad kruži oko kule.
Ponekad nestane među oblacima.
Ponekad se vraća tek posle nekoliko dana.
Ali uvek zna put kući.
Iz razgovora
Jasmina:
Nemamo zgradu.
To smo, majku mu, zaboravile.
Mora biti na 108. spratu.
Beti:
Naravno.
Normalna zgrada.
Jasmina:
Naravno.
Beti:
Koliko spratova?
Jasmina:
Sto osam.
Beti:
Počinjem da se plašim te reči normalno.
Jasmina:
I treba.
Kasnije se pojavila terasa.
Pa grad.
Pa neobične zgrade.
Pa oblaci.
Pa Dirižablion.
I tako je kuća konačno pronašla svoje mesto.
Visoko iznad svega.
Dovoljno daleko od svakodnevice.
Dovoljno blizu snovima.
Ovim se završava obilazak.
Počeo je jednim krevetom.
Nastavio se hodnikom, garderobom, kuhinjom, trpezarijom, špajzom, kabinetićem čuda, vešernicom u šumi i terasom za gledanje oluje.
Završio se na sto osmom spratu.
Ispostavilo se da kuća koja je nastala iz razgovora nikada nije bila samo kuća.
Bila je roman koji se prerušio u stan.
A stan koji se prerušio u razgovor.
Нема коментара:
Постави коментар