Glupost koja imitira inteligenciju
Nekada je glupost bila jednostavna.
Nije znala i nije se previše trudila da to sakrije.
Danas je postala ambiciozna.
Pohađa seminare, koristi stručne izraze, govori o paradigmama, narativima, diskursima, konceptima, matricama i platformama. Što manje razume predmet o kome govori, to su reči obično duže.
Glupost koja imitira inteligenciju ne voli znanje. Ona voli njegovu garderobu.
Kao dete koje je ušlo u roditeljski ormar, oblači pojmove nekoliko brojeva veće od sebe i zatim paradira među ljudima očekujući divljenje.
Njena najveća nesreća nije to što ne zna.
Nego što veruje da je razumevanje isto što i poznavanje termina.
Zato često proizvodi rečenice koje izgledaju duboko, a kada ih pažljivo pročitate, iza njih ne stoji ništa. One podsećaju na raskošne fasade iza kojih nema kuće. Na vrata koja se otvaraju u zid.
Ponekad je dovoljno postaviti jedno obično pitanje:
„Šta tačno pod tim mislite?“
I cela konstrukcija počinje da se ruši.
Jer inteligencija ume da pojednostavi složeno.
Glupost pokušava da složeno učini još složenijim.
Prava misao traži jasnoću.
Lažna misao traži maglu.
A u magli svako može da izgleda kao genije.
Presuda
Kada misao obuče reči koje su veće od nje, glupost izgleda kao učenost.
Нема коментара:
Постави коментар