Špajz čuda
Postoje ljudi koji u špajzu drže zimnicu.
Postoje ljudi koji u špajzu drže konzerve.
Postoje i oni koji u špajzu drže ono što će im možda jednog dana zatrebati.
Ovaj špajz pripada četvrtoj vrsti.
On čuva stvari za koje niko nije siguran da li su namirnice, uspomene ili priče.
Na prvi pogled sve izgleda jednostavno.
Police. Tegle. Fioke. Kutije. Red.
Međutim, red je samo maska.
Jer čim se otvore vrata počinje mala ekspedicija.
U jednoj tegli nalazi se mešavina začina doneta sa putovanja.
U drugoj čaj čije ime više niko ne ume da izgovori.
U trećoj nešto što je kupljeno zato što je lepo izgledalo.
A u četvrtoj nešto što je kupljeno zato što je lepo mirisalo.
Neke stvari ovde ostaju godinama.
Ne zato što su potrebne.
Nego zato što ih je šteta potrošiti.
Kao dobre rečenice.
I zato ovaj špajz više liči na biblioteku nego na ostavu.
Tegle su njegove knjige.
A etikete su naslovi.
Samo što se ovde umesto priča čuvaju ukusi.
U sredini prostorije nalazi se mali sto.
Mesto za odlaganje. Mesto za otkrivanje.
Mesto na kome se povremeno pojavi predmet koji niko ne ume da objasni.
Kako je dospeo ovde? Odakle je došao?
Da li je jestiv?
Na ta pitanja nikada ne postoji siguran odgovor.
Zato je prostorija i dobila ime Špajz čuda.
Jer u njoj glad nije najvažnija stvar.
Najvažnija je radoznalost.
Iz razgovora
Jasmina:
Neću običan špajz.
Beti:
Dobro.
Kakav onda?
Jasmina:
Kao mala prodavnica delikatesa.
Tegle.
Police.
Etikete.
Fioke.
Beti:
Dakle gurmanski raj?
Jasmina:
Ne.
Ne volim toliko da kuvam.
Beti:
Onda ne razumem.
Jasmina:
Ni ja.
Ali mora da izgleda kao mesto u koje čovek želi da uđe.
Beti:
Čak i ako ništa ne traži?
Jasmina:
Naročito tada.
Beti:
Dakle, špajz za istraživanje.
Jasmina:
Eto.
Sad si razumela.
Kasnije su stigle tegle.
Pa police.
Pa skrivene fioke.
Pa začini.
Pa čajevi.
Pa sitnice koje nisu imale gde drugde da odu.
I tako je nastao špajz.
Ne kao ostava.
Nego kao najukusniji kabinet čuda u celoj kući.
Нема коментара:
Постави коментар