Trpezarija — Arčimboldijeva jesen
Neke prostorije služe za rad.
Neke za spavanje.
Neke za skladištenje uspomena.
Ova prostorija služi za zadržavanje vremena.
Sve je počelo jednim stolom.
Velikim.
Drvenim.
Pomalo pohabanim.
Stolom koji ne pokušava da izgleda novo.
Naprotiv.
Njegova najveća vrednost upravo je u tragovima života koje nosi.
Oko njega stoje providne stolice na točkićima.
Kao duhovi budućnosti okupljeni oko komada prošlosti.
Između njih vodi se tihi razgovor.
Drvo govori jedno.
Staklo drugo.
I nekim čudom razumeju se savršeno.
Uz zid stoji stari kuhinjski kredenac.
Jedan od onih predmeta koji kao da pamte više porodica odjednom.
Njegove fioke i vrata odavno su prestali da budu običan nameštaj.
Postali su arhiva večera, razgovora i nedovršenih planova.
Na suprotnom zidu nalazi se samo jedna slika.
Arčimboldijeva Jesen.
Dovoljna je.
U ovoj prostoriji ništa ne želi da se takmiči sa njom.
Jer trpezarija ne pokušava da bude galerija.
Ona želi da bude mesto gde ljudi ostaju za stolom i kada više nema hrane.
To je njena prava funkcija.
Ne obedovanje.
Razgovor.
A ponekad i ćutanje.
Postoje ćutanja koja pripadaju samo trpezarijama.
Prijatna.
Topla.
Ćutanja ljudi koji nemaju potrebu da se zabavljaju.
Dovoljno je što su zajedno.
Zato je osvetljenje najvažniji deo ove prostorije.
Nije jako.
Nije teatralno.
Nije ni praktično.
Ono postoji samo da bi večeri trajale malo duže.
Iz razgovora
Jasmina:
Trpezarija treba da izgleda ovako.
Robustan pohabani drveni sto.
"Staklene" stolice sa točkićima.
Starinski kredenac iz starih kuhinja.
Stočić uz zid za odlaganje.
Iznad samo jedna slika.
Arčimboldi.
Na primer Jesen.
Beti:
Samo jedna slika?
Jasmina:
Samo jedna.
Beti:
Neće biti prazno?
Jasmina:
Neće.
Beti:
A kakvo osvetljenje?
Jasmina:
Dosta osvetljenja.
Ipak je to za jelo.
Beti:
Dakle, kuhinja je hirurška sala, a trpezarija mesto za produžavanje večeri.
Jasmina:
Napokon si nešto shvatila.
Нема коментара:
Постави коментар