Telefoni koji pozivaju bez broja
Telefon zazvoni, ali nema broja.
Ne možeš da uzvratiš poziv — samo da odgovoriš.
I svaki put je isto: glas, pauza, rečenica koja gotovo ima smisla — ali ne sasvim.
Kasnije se ponovi.
Isti događaj, ali pomeren za nijansu: drugačija reč, i drugačiji ishod ali koji
liči na prethodni.
Kao da stvarnost pokušava više verzija iste priče, dok ne pogodi onu pravu.
Ili dok mi ne naučimo da slušamo.
Možda to nisu greške.
Možda su to pozivi bez broja —iz verzija nas koje još nisu uspeli da se dogode.
*
U "Poslednjoj priči" Milorada Pavića, koja je zbilja poslednja, pred odlazak, tekst počinje ovako:
Dremao sam, čini mi se, na divanu u radnoj sobi, kada se oglasio telefon. Osim Leksije retko ko se javljao. Ali ovo nije bila ni njena SMS poruka, niti poziv sa mobilnog. Kao da je dolazio iz fiksnog telefona. Ili iz jedne od dve slušalice daljinca. Glas mi je odnekud bio poznat, ali rekao je ne predstavljajući se samo dve reči:
Hoću priču!
Da li sam već nekad čuo taj glas ne znam, ali sam skočio i proverio na telefonu da li još imam vezu sa nepoznatim, ali, poziv je bio prekinut. Pritisnuo sam dugme za preslušavanje poruka i oglasio se ponovo isti meni odnekud poznat glas. Sa istim zahtevom. Ali posle poruke nije bilo ni reči ko poruku šalje. Zatim sam obratio pažnju na neke pojedinosti koje nisu imale veze sa tehničkim pitanjima. Pokušavao sam da se setim ko bi to mogao biti, i otkud mi je taj muški glas tako poznato zvučao. Ali se nisam mogao setiti. U jednom trenutku pao mi je na pamet neko meni dobro poznat, ali potom sam se upitao da li ja to ludim. I tako sam mislio da se ta stvar završila.
Нема коментара:
Постави коментар