HALJINA
Haljinu nije kupila sama. Izabrao ju je muž u Grenoblu.
Zlatasto-žuta, sa finim naborima koji nisu tražili da budu primećeni, više su zadržavali svetlo nego što su ga odbijali. Imala je starinsku, toplu, gotovo tišinu boje.
Milorad je rekao da joj stoji mirno.
Nosila ju je retko. Isuviše paučinasta, isuviše penasta.
U nekim trenucima pomislila bi da je haljina više njegova nego njena.
Kada bi je obukla, nije imala utisak da se oblači, nego da ulazi u oblak.
Nabori su pratili pokret, ali ga nisu naglašavali. Kao da su deo tela.
—
Posle njegove smrti, haljina se nije promenila.
Boja je ostala ista. Nabori isti. Način na koji pada — neizmenjen.
Samo je rečenica ostala bez onoga ko ju je izgovorio.
—
Obukla ju je jednom. Ne zbog prilike. Da proveri da li još postoji ono što je rekao.
Stajala je isto. Mirno priljubljena.
Skinula ju je bez žurbe. Nije je vratila na isto mesto.
Znala je da se ništa ne gubi. Samo menja prostor u kome postoji.
Нема коментара:
Постави коментар