STVARI KOJE ZNAMO, A NE ZNAMO ODAKLE
Postoje stvari koje znamo, a ne znamo odakle ih znamo.
Ponekad unapred znamo šta će neko izgovoriti. Pomislimo na čoveka kojeg godinama nismo videli, a onda ga istog dana sretnemo. Osetimo da ćemo se razboleti, iako još nemamo nikakve jasne simptome.
U ovom poslednjem slučaju pronašla sam sasvim razumno objašnjenje. Telo je već znalo da nešto nije u redu. Slalo je signale koje moja svest još nije umela da prepozna. A onda je to znanje, iz nekih dubina mozga, iznenada isplivalo.
Ali šta kada se pojavi misao koja nema nikakve veze sa našim telom, porodicom ili neposrednim životom?
Šta kada se odnosi na nešto što se događa hiljadama kilometara daleko? Ili na događaj koji se još nije desio?
Imala sam nekoliko takvih iskustava.
Nekoliko nedelja pre pada nadstrešnice u Novom Sadu, 1. novembra 2024, razgovarala sam sa jednim svojim prijateljem, čiji je sin u vrhu jedne političke stranke.
Odjednom sam mu rekla:
„Kaži svom sinu da odmah izađe iz partije, jer će biti krvi.“
I sama sam se uplašila te rečenice!
Nisam imala nikakvu viziju. Nisam videla sliku budućnosti. Nisam razmišljala o nekoj konkretnoj nesreći.
Rečenica se jednostavno pojavila.
Niotkuda.
Kasnije sam je povezivala sa novosadskom tragedijom. A danas se pitam da li se možda odnosila na neke druge, kasnije događaje.
Ne znam.
Upravo je to ono što me zanima: odakle je došla misao koju nisam nameravala da izgovorim?
Mnogo ranije dogodilo mi se nešto još neobičnije.
Jedne noći, dok je Vuk još bio dečak, naglo sam se probudila sa užasnim osećajem da se gušim u vodi i blatu. Osećaj je bio toliko stvaran da sam se potpuno uspaničila.
Milorad je ustao. Probudio se i Vuk. Otišli smo u kuhinju.
Milorad je otvorio frižider i počeo da traži nešto da jedemo, da nas smiri.
Možda su to bile jabuke.
On je, inače, u kriznim situacijama jeo jabuke. Radio je to i za vreme bombardovanja.
Sutradan smo čuli vest o strašnom cunamiju, sa ogromnim brojem žrtava.
Mislim da je to bio cunami u Indijskom okeanu 2004. godine, mada bih morala da proverim tačan datum i okolnosti.
Ne tvrdim da sam ga predosetila.
Ali ni danas ne mogu da zaboravim vodu i blato u ustima, niti činjenicu da sam se probudila toliko uplašena da je cela porodica završila u kuhinji.
Imam i neobičan odnos prema zemljotresima.
Ponekad mi se pojavi misao da će se dogoditi zemljotres. Nema slike, nema zvuka, nema posebnog telesnog osećaja.
Samo misao.
Kao da je neko spustio u moju glavu.
Ne znam koliko puta sam pogrešila, a koliko puta se takva misao poklopila sa stvarnim događajem. I to je važno pitanje, jer čovek mnogo bolje pamti neobične podudarnosti nego sva ona predosećanja posle kojih se ništa nije dogodilo.
U jednom periodu života intenzivno sam se bavila istraživanjem takvih iskustava.
Završila sam dva kursa rekonekcije kod Erika Perla. Zanimala me je mogućnost proširenja svesti, odnosno pitanje koliko možemo da opazimo izvan onoga čega smo svakodnevno svesni.
Tada sam stekla utisak da ponekad mogu da naslutim sasvim običan događaj koji će se desiti za minut.
Na primer, da će viljuška pasti na pod.

Ništa veliko. Nikakve avionske nesreće, saobraćajne katastrofe ili sudbonosna otkrića.
Samo sitnice.
Naravno, nisam imala način da proverim da li je to zaista bilo predviđanje ili sam nesvesno zapazila nešto što je ukazivalo na verovatan ishod.
Ali ostalo mi je zanimljivo upravo to ograničenje: jedan minut, i to samo za sasvim banalne stvari.
Možda naš mozak stalno sklapa slagalice čije pojedinačne delove nismo ni primetili.
On vidi nečiji pokret, čuje promenu glasa, registruje sitan poremećaj u okolini, povezuje iskustva i uspomene.
A onda nam iznenada isporuči zaključak.
Bez objašnjenja.
I mi kažemo: intuicija.

Možda se upravo iz takvih iskustava, kroz dugu ljudsku istoriju, razvijao deo naših predstava o proročanstvima, vidovnjacima, šamanima, duhovnim učiteljima i tajnim znanjima.
Religije i različite duhovne tradicije vekovima su razvijale načine usmeravanja pažnje, meditacije, osamljivanja i posmatranja sopstvene svesti.
Ne znači da se time može naučiti predviđanje budućnosti. Za to nemamo pouzdane naučne dokaze.
Ali znači da je čoveka oduvek zanimalo šta se događa ispod površine njegovih svesnih misli.
I još nešto.
Verovatno smo izgubili deo nekadašnje vezanosti za prirodu i prastanje.
Naši preci morali su mnogo pažljivije da posmatraju nebo, životinje, vetar, zemlju, godišnja doba. Od toga im je zavisio opstanak.
Mi danas živimo okruženi ekranima, informacijama i neprestanim objašnjenjima.
Možda smo mnogo toga naučili, a nešto od sposobnosti neposrednog opažanja zapostavili.
Ipak, postoji razlika između opažanja znakova i poznavanja budućnosti.
Mene zapravo ne zanima da budem prorok.
Niti bih želela da živim znajući unapred šta će se dogoditi.
Zanima me nešto mnogo jednostavnije i mnogo teže.
Kako se u našoj svesti pojavljuje znanje čiji nastanak nismo pratili?
Zašto ponekad dobijemo gotov zaključak, a ne znamo od kojih je misli sastavljen?
I zašto nas neke od tih misli toliko iznenade da ih pamtimo čitavog života?
Možda se odgovori nalaze u neuronima, iskustvu, pamćenju, nesvesnom povezivanju podataka.
Možda ćemo jednog dana bolje razumeti te procese.
A dotle ostaje jedna od najčudnijih ljudskih situacija: da nešto pomislimo, da se zapitamo odakle nam to.
I da sami sebi ne umemo da odgovorimo.

Нема коментара:
Постави коментар