OSEĆAJNOST III — OSEĆANJA KOJA KRIJEMO OD DRUGIH
Strah · Stid · Krivica · Zavist · Ljubomora
Postoje osećanja kojima se ponosimo i ona koja nerado priznajemo. O prvim govorimo rado, ponekad i previše, dok druga sklanjamo u neki unutrašnji orman, kao stvari koje nisu za pokazivanje. Ali ona ne nestaju zato što smo zatvorili vrata. Naprotiv, često se baš tamo najbolje razmnožavaju.
Naročito je zanimljivo što čovek može da bude sasvim drugačiji od predstave koju drugi imaju o njemu. Mene, na primer, doživljavaju kao hrabru osobu. A ja sam prepuna strahova kao lubenica koštica. Ima ih malih, gotovo bezazlenih, ima ozbiljnijih, a neki umeju da me dovedu do stanja panike.
Ipak, ako bih morala da izdvojim pet osećanja o kojima ljudi najneradije govore, to bi bili strah, stid, krivica, zavist i ljubomora. Nisu to nikakve retke pojave niti izuzetna stanja ljudske duše. Naprotiv, toliko su obična da je gotovo neobično koliko se trudimo da ih sakrijemo.

STRAH
Jedno vreme pisala sam kolumnu posvećenu isključivo strahovima. Obradila sam dvadesetak njihovih vrsta, od sasvim svakodnevnih do onih koji čoveku mogu ozbiljno da zagorčaju život. Završni tekst nosio je zaključak do kojeg sam i danas uverena da sam ispravno došla: najstrašniji je strah od straha.
Jer kada počnemo da se plašimo samog osećanja straha, onda više nije potrebno ni da se dogodi ono čega se bojimo. Dovoljna je mogućnost. Strah postaje sam sebi uzrok, posledica i hrana.
Moj najveći strah je strah od sunca i vrućine.
Koliko god me ubeđivali da iza toga mora da stoji neki psihološki razlog, ja se, brate, bojim klimatskih promena, ne podnosim vrućinu i ne osećam se dobro na suncu. Ono za mene nije izvor radosti, nego neprijatnog zračenja, kao da sam kod lekara na nekoj terapiji zračenjem, a ne napolju, pod vedrim nebom.
Zato uvek biram hladovinu. I ne osećam nikakvu potrebu da se zbog toga pravdam.
Uostalom, čovek ne mora da voli ono što većina smatra lepim, zdravim i poželjnim.
Razmišljala sam mnogo i o tome kako strahovi nastaju. Čini mi se da su često izraženiji kod ljudi koji su u detinjstvu bili previše zaštićeni. Iza toga, naravno, najčešće stoje brižni roditelji, oni koji iz ljubavi pokušavaju da uklone svaku opasnost sa detetovog puta. A nije lako odrediti gde se završava briga, a počinje preterivanje.
Ako neko predugo živi pod tuđom zaštitom, može da odraste bez dovoljno iskustva u donošenju sopstvenih odluka. Uvek je neko drugi znao bolje, odlučivao brže, procenjivao opasnosti i preuzimao odgovornost.
A onda zaštitnika više nema ili više ne može da odlučuje umesto njega.
I šta tada?
Tada strah od odlučivanja može da se proširi u čitavu mrežu arterijskih, venskih i kapilarnih strahova. Svaka odluka postaje opasnost, svaka promena pretnja, svaka neizvesnost razlog za odlaganje.
Gledala sam takve ljude sasvim izbliza, među najbližima. I ono što me je možda najviše pogodilo bilo je saznanje da im gotovo ničim nisam uspela pomoći.
Strašno je kada gledate nečiji strah, razumete ga, vidite kako mu sužava život, a ne možete ništa da učinite.
Verujem da postoje načini za prevazilaženje straha. Ima ih mnogo: suočavanje, psihoterapija, lekovi, podrška prijatelja, promena životnih navika, pa i izbegavanje situacija koje nas uznemiravaju.
Ne verujem, međutim, u univerzalne recepte.
Ne možemo u vremenu u kojem živimo, sa svim njegovim opasnostima, pritiscima i neizvesnostima, ozbiljno tvrditi da će svakome biti dovoljno da popije čaj od lavande i duboko diše.
Postoje lekovi koji pomažu, i ne treba ih unapred odbacivati iz straha od samih lekova. Neki mogu da izazovu zavisnost, kod nekih se razvija tolerancija, a neki su namenjeni dugotrajnijem lečenju bez takvog obrasca delovanja. Zato je važno da o njihovoj primeni odlučuje stručnjak, a ne naš strah ili tuđi savet.
Ali postoji još jedna metoda koju danas, u ovim godinama, sve više cenim.
Bežanje.
Da, bežanje. Izbegavanje.
Ne vidim zašto bi čovek morao neprestano da dokazuje hrabrost tako što će se izlagati onome što mu pričinjava patnju. Ako mogu da izbegnem situaciju koja izaziva moj strah, a da time ne ugrozim svoj život i ono što mi je važno, zašto je ne bih izbegla?
Ne mora svaki strah da bude pobeđen. Ponekad je dovoljno ne pozivati ga u goste.
Naravno, druga je stvar kada izbegavanje počne da nam oduzima slobodu, kada se život toliko suzi da više gotovo nemamo kuda da krenemo.
Posebno je mučan strah od bolesti.
Ljude koji ga imaju često nazivaju uobraženim bolesnicima. Ali oni nisu izmislili ono što osećaju. Njihova strepnja je stvarna, njihove telesne senzacije su stvarne, čak i kada se iza njih ne nalazi bolest koje se plaše.
Takav strah može neprekidno da rađa nove strahove. Jedan simptom vodi ka drugom, jedna sumnja ka sledećoj, jedan pregled ka potrebi za novim pregledom. Organizam nema kada da odahne. Čovek stalno osluškuje sebe, kao da u sopstvenom telu očekuje neprijatelja.
Mislim da je to jedan od najtežih oblika straha, jer od sopstvenog tela ne možemo pobeći.
A strah je, u osnovi, prirođen ljudskom biću. Bez njega ne bismo opstali. On nas upozorava, štiti, zaustavlja pred opasnošću. Problem nastaje kada prestane da nas čuva i počne da nas zarobljava.
Verujem da gotovo svako ima jedan svoj hronični, uporni strah, makar ga drugi nikada ne primetili. Sa njim je najteže živeti, jer on ne dolazi u posetu. On stanuje u nama.

STID
Kada razmišljam o stidu, prvo mi pada na pamet nešto prilično neobično: mnogo češće sam se stidela zbog drugih nego zbog sebe.
Stidela sam se nečijeg ponašanja, neukusa, neznanja, bahatosti, prostakluka. Ponekad sam bila u društvu takve osobe i nisam mogla da utičem na ono što govori ili radi. Ponekad sam ćutala, mada mi je bilo neprijatno što uopšte pripadam tom društvu.
A ponekad nisam ni poznavala osobu zbog koje sam osećala stid.
Recimo, neki političar ili folk izvođač. Njihovo ponašanje, kada je neukusno, ume da bude začuđujuće slično. I ja se stidim. Zbog ljudi koje nikada nisam upoznala, sa kojima nemam nikakve veze i za čije postupke ne snosim nikakvu odgovornost.
To je, zapravo, stid zbog tuđe bestidnosti.
A onda sam pokušala da pronađem neki svoj veliki, lični stid. Kopala sam po sećanju i nisam uspevala da ga pronađem.
Sve dok nisam shvatila da je moj najdublji stid — stid od nagote.
Ne mislim samo na telesnu nagotu.
Mislim na onu drugu, mnogo neprijatniju, koja je gotovo neizbežna u književnosti.
Pisac je, po prirodi svog posla, osuđen na razotkrivanje. Ako počne da se autocenzuriše, da neprestano prikriva ono što zaista misli i oseća, onda je možda promašio zanimanje. Književnost ne podnosi previše pristojnosti prema sopstvenoj unutrašnjosti.
Ali to ne znači da je piscu prijatno da se razgolićuje.
Ja sam, naprotiv, često pokušavala da svoju književnu nagotu prikrijem raznim marifetlucima.
Moja prva knjiga zvala se Privatna kolekcija.
Naslov, naravno, upućuje na kolekciju slika, na nešto što pripada privatnom vlasništvu. Ali istovremeno je označavao i intimni sadržaj knjige. Kao da sam želela da kažem: ovo je privatno, ovo je moje, a ipak vam ga pokazujem.
Sam naslov bio je neka vrsta šala kojim sam pokušavala da zaogrnem sopstvenu nagotu.
Još zanimljiviji slučaj bila je Dosadna knjiga.
Taj naslov imao je gotovo nepristojnu nameru: da odbije čitaoca.
Dok drugi pisci smišljaju naslove kojima će privući publiku, ja sam izabrala naslov koji je trebalo da je rastera.
Čak sam gledala da prvi tekst bude dovoljno komplikovan da čitalac odustane već na početku.
Doduše, knjiga je objavljena baš kada je zbog korone proglašeno vanredno stanje, pa je i bez moje pomoći ostala prilično sakrivena. I od čitalaca, i od mene same.
A knjiga, naravno, uopšte nije dosadna. Naprotiv, vrlo je duhovita.
Ali morala sam nekako da je naružim, da joj oduzmem privlačnost, da je zaštitim od pogleda.
Iza te naizgled šaljive književne strategije stajao je sasvim ozbiljan stid.
Možda je to jedan od paradoksa pisanja: čovek ima potrebu da se otkrije, a istovremeno čini sve da se sakrije.

KRIVICA
Sa krivicom je mnogo teže.
Mislim da ljudi retko uspevaju da postanu potpuno svesni sopstvene krivice. U svojim očima uglavnom smo dobri, pravedni, razumni, čak i kada postupamo sasvim suprotno.
Za svaki svoj postupak imamo objašnjenje. Za svaku grešku okolnosti. Za svaku povredu koju smo nekome naneli nekakav razlog.
Čovek je vrlo vešt advokat samoga sebe.
A postoje i oni drugi, koji odlaze u suprotnu krajnost, koji se izvinjavaju i kada nisu krivi, koji u svakom događaju pronalaze sopstvenu odgovornost.
Setimo se Čehovljeve priče Smrt činovnika, u kojoj se čovek toliko uplaši zbog jednog kijanja i toliko puta izvinjava važnom gospodinu da ga na kraju taj strah, poniženje i opsesivno izvinjavanje odvedu u smrt.
Dakle, moguće je i umreti od potrebe da nam neko oprosti.
A sada dolazim do onoga što mi je najteže da izgovorim.
Moja najveća krivica vezana je za razvod i drugi brak.
Razvela sam se i udala za čoveka kojeg sam mnogo volela. Volela sam i prvog muža. Ali imala sam porodicu i malo dete.
I to je ono što sebi nikada nisam oprostila.
Bez obzira na to što je dete živelo i sa nama i sa ocem, što su odnosi bili dobri, što nije bilo onakvih sukoba kakve razvodi često donose, ostaje činjenica da sam svojom odlukom promenila živote drugih ljudi.
Izabrala sam ljubav prema Miloradu Paviću. Do kraja. Uprkos svemu.
I u tom izboru vidim sopstvenu sebičnost.
Ne govorim ovo da bih dobila utehu, niti da bi mi neko objasnio da sam imala pravo na ljubav, sreću i novi život. Sve to znam. Ali znanje ne poništava osećanje.
Postoje stvari koje čovek može sebi razumno da objasni, a da ih nikada emotivno ne prihvati.
Kada me neki film, knjiga ili događaj podsete na taj period, osećanje krivice ume da me preplavi toliko snažno da gotovo počnem da se gušim.
To je krivica koja će me, čini mi se, pratiti do kraja svih onih drugih svetova.
Možda je najstrašnije što prošlost ne možemo da popravimo. Možemo da je tumačimo, opravdavamo, osuđujemo, možemo da je sagledavamo iz deset različitih uglova, ali ne možemo da se vratimo i izaberemo ponovo.
A čak i kada bismo mogli, ko zna da li bismo izabrali drugačije?
Tu počinje najteži deo krivice: ne samo pitanje šta smo učinili, nego i pitanje da li bismo, uprkos svemu što znamo, opet učinili isto.

ZAVIST
Moje prvo ozbiljno iskustvo sa zavišću bilo je, srećom, prilično smešno.
Jedna moja prijateljica imala je sedam prstenova koje je izradio zlatar i umetnik Nenad Raca. Bili su toliko lepi, toliko posebni, da sam joj strašno zavidela.
Ne na bogatstvu, ne na društvenom položaju, nego na sedam prstenova.
Kada sam kasnije to ispričala Paviću, on je jednostavno rekao da ćemo otići kod Nenada Race, ionako smo nameravali da kod njega naručimo burme, pa ću naručiti i prstenje koje mi se toliko dopada.
I tako je i bilo.
Dobila sam prstenje.
A zavist je nestala.
Zapravo, dogodilo se nešto još zanimljivije. Onog trenutka kada sam dobila ono na čemu sam zavidela, čitava stvar izgubila je svoju prethodnu važnost.
Prstenje je ostalo lepo, ali više nije bilo predmet čežnje.
Možda je zavist ponekad zanimljivija od posedovanja.
Naravno, ovo je bezazlena priča. Prava zavist nije bezazlena.
Ona je jedno od najrazornijih ljudskih osećanja. Pre svega za onoga ko zavidi.
Zavist je ubistvena zato što čoveka primorava da neprestano živi tuđi život. Da gleda šta drugi imaju, šta su postigli, koga vole, koliko su srećni, zdravi, uspešni, poznati.
Umesto da gradi sopstveni život, on stalno meri tuđi.
I što više meri, sve mu manje ostaje od njegovog.
Zavist postaje svakodnevna hrana, gotovo potreba. Čovek se budi i traži nekoga kome će zavideti.
Nekada se zavidelo na lepoti, talentu, ljubavi, sreći, uspehu. Naravno, i danas se sve to teško oprašta. Naročito sreća. Ljudi ponekad lakše podnose tuđu nesreću nego tuđu sreću.
Ali čini mi se da je savremena zavist postala pretežno materijalna kategorija.
Ko koliko ima? Ko je šta kupio? Ko gde putuje? Ko ima veću kuću, bolji automobil, skuplju garderobu?
Sve se vrti oko novca.
A novac je, naravno, važan. Ne zato što donosi sreću, nego zato što njegovo odsustvo može da donese neprekidnu strepnju. Potreban je za normalan život, za izvesnu sigurnost, za duševni mir koji nastaje kada ne moramo svakog dana da računamo kako ćemo preživeti.
Ali novac je i jedna prokleta izmišljotina.
Čitava civilizacija organizovana je oko nečega što smo sami izmislili, a što nas je na kraju gotovo potpuno potčinilo.
I tako zavist, umesto da bude prolazno osećanje, postaje način života.
A možda je njena najveća kazna to što čovek nikada ne može da poseduje sve ono što poseduju drugi.
Uvek će neko imati još jedan prsten.
LJUBOMORA
Ovde dolazim do osećanja o kojem, zapravo, najmanje mogu da govorim iz sopstvenog iskustva.
Nisam ljubomorna osoba.
Znam da to zvuči neverovatno. Gotovo niko mi nikada nije poverovao kada bih to rekla.
Ali ja zaista nisam bila ljubomorna u ljubavnom smislu. Nisam sumnjala u partnera, nisam proveravala, nisam pokušavala da izazovem njegovu ljubomoru, nisam pravila scene niti tražila dokaze vernosti.
Bila sam sigurna u sebe i u čoveka sa kojim sam.
To, naravno, ne znači da sam bolja od ljudi koji osećaju ljubomoru. Jednostavno, taj mehanizam kod mene nije naročito razvijen.
I zato mi je teško da o njemu sudim.
Ali ono što sam videla kod drugih bilo je dovoljno da shvatim koliko ljubomora može biti paklena.
Ona je bliska zavisti, ali nije isto što i zavist.
Zavidimo nekome na onome što ima, a ljubomorni smo kada se plašimo da ćemo izgubiti ono što volimo ili smatramo svojim.
U ljubomori je gotovo uvek prisutan strah.
Strah od napuštanja, izdaje, zamene, poniženja. Strah da neko drugi može da bude lepši, zanimljiviji, poželjniji, mlađi, uspešniji.
I, možda najviše od svega, strah da nismo dovoljno voljeni.
U svojim blažim oblicima ljubomora je obično ljudsko osećanje. Ali kada preraste u neprekidnu sumnju, kontrolu, optuživanje i proganjanje, ona može da razori i onoga ko je oseća i onoga prema kome je usmerena.
Najčudnije je što se ljubomora često predstavlja kao dokaz ljubavi.
Kao da je intenzitet patnje mera intenziteta osećanja.
A meni se čini da ljubav koja mora neprestano da dokazuje svoju snagu sumnjom i strahom polako prestaje da bude ljubav.
Postaje nešto drugo.
Možda upravo strah.
ONO ŠTO OSTANE
I šta sada sa svim ovim osećanjima?
Možemo li ih se osloboditi?
Ne verujem.
Možemo da ih prepoznajemo, razumemo, ublažavamo. Možemo da tražimo stručnu pomoć, da koristimo lekove kada su potrebni, da razgovaramo sa prijateljima, da se suočavamo sa onim što nas muči ili da, ponekad sasvim razumno, pobegnemo.
Možemo čak i da ih pretvorimo u književnost.
Ali ne možemo jednostavno da ih izbrišemo.
Strah, stid, krivica, zavist i ljubomora nisu strana tela koja su se greškom našla u nama. Ona pripadaju ljudskom biću, kao što mu pripadaju ljubav, radost, nežnost ili saosećanje.
Nisu sva podjednako prijatna, nisu sva podjednako opasna, ali su sva ljudska.
Možda je najveća zabluda da čovek, ako dovoljno dugo živi, uspeva da se oslobodi svojih neprijatnih osećanja. Ne oslobađa se. Samo nauči da ih bolje prepoznaje, da im ponekad doskoči ili da sa njima sklopi nekakav sporazum o nenapadanju.
A možda je najčudnije što nas drugi najčešće procenjuju upravo po onome što uspevamo da sakrijemo.
Mene smatraju hrabrom, a ja sam puna strahova kao lubenica koštica. Neko koga smatramo skromnim možda potajno zavidi čitavom svetu. Neko ko izgleda bezosećajno možda godinama živi sa krivicom koja mu ne da da diše. Neko ko se neprestano smeje možda se stidi samoga sebe.
I zato ne verujem u ljude bez straha, bez stida, bez krivice, bez zavisti i bez ljubomore.
Verujem samo da neki bolje čuvaju svoje tajne.
A možda je i to jedna vrsta straha.
*
Čovek je, izgleda, mnogo više ono što krije nego ono što pokazuje.


Нема коментара:
Постави коментар