понедељак, 2. новембар 2026.

PREDMETI KOJI IMAJU NEŠTO PROTIV MENE — Najveća svetska zavera o kojoj niko ne govori

 

PREDMETI KOJI IMAJU NEŠTO PROTIV MENE

Najveća svetska zavera o kojoj niko ne govori

Postoje ljudi koji veruju da predmeti nemaju dušu.

Ja nisam među njima.

Ne tvrdim da predmeti misle, osećaju ili razgovaraju kada ih ne gledamo. Ali sam tokom dugog života prikupila dovoljno dokaza da neki od njih imaju vrlo razvijen odnos prema meni. Uglavnom neprijateljski.

I što je najgore, nikada ne napadaju kada sam spremna.

MOBILNI TELEFON I OSTALI NESTALI

Moj mobilni telefon ima jednu naročito neprijatnu osobinu: neprestano nestaje.

Tražim ga po sobama, džepovima, ispod papira, po torbama. Ponekad se setim da imam pametni sat pomoću kojeg mogu da ga pronađem.

Samo što sat nije napunjen.

Tako se događa da tražim telefon pomoću sata koji ne radi, dok telefon mirno leži ispred mene.

Mislim da se u tim trenucima oba uređaja odlično zabavljaju.

Daljinski upravljač je nešto skromniji. On ne traži da ga pronalazim pomoću drugog uređaja. Dovoljno mu je da nestane između dva jastuka, ispod novina ili na mestu na kojem nikada nisam ni pomislila da ga ostavim.

Ali apsolutni šampion nestajanja je upaljač.

Mogu da imam nekoliko upaljača. Mogu da ih rasporedim po sobi. Mogu čak i da odlučim da ću jedan uvek držati na istom mestu.

Ništa ne pomaže.

U trenutku kada mi zatreba, nijednog nema.

A kada ga najzad pronađem, obično se ispostavi da je prazan.

STO KOJI ME NE RAZUME

Decenijama imam jednu neobičnu naviku.

U restoranima, kafićima, u kojoj postoji više stolova, uvek nepogrešivo sednem za onaj na kojem nema pepeljare.

Ne znam kako to uspevam.

Mogu da pogledam sve stolove, da vidim pepeljare, da racionalno razmotrim gde bih sela.

Ali ne.

Najviše mi se dopadne upravo sto bez pepeljare.

Sednem, smestim se, raskomotim, a onda počinje potraga.

Možda je problem u meni. Možda imam naročitu sklonost prema stolovima koji nisu pripremljeni za moj dolazak.

A možda su upravo takvi stolovi najlepši.

VEŠALICE KOJE SE MEĐUSOBNO MRZE

Posebno poglavlje zaslužuju vešalice.

U narodu ih zovu i aufingeri, što mi zvuči mnogo prikladnije za njihovu narav.

One nikada ne stoje mirno.

Čim pokušam da izvučem jednu, zakače se tri. Jedna se uhvati za drugu, druga za treću, treća za rukav kaputa.

Odjednom u ruci držim čitavu konstrukciju koja podseća na neuspeo pokušaj izgradnje mosta.

Ako konačno oslobodim jednu vešalicu, sa druge spadne odeća.

Ako podignem odeću, padne vešalica.

Ako podignem vešalicu, nešto drugo se zakači.

Naročito me vređa činjenica da se sve to događa sa predmetima čija je jedina životna svrha da drže odeću.

Ništa drugo ne moraju da rade.

A ni to im ne uspeva.

SVEČANA ČARAPA

Postoje i predmeti koji čekaju poseban trenutak.

Na primer, čarape.

Običnog dana mogu da traju beskonačno. Ali kada se spremim za prijem, svečanost ili važan susret, jedna će se zakačiti i pući.

Ne obe.

Samo jedna.

I to obično onda kada sam već obučena, našminkana i uverena da je sve pod kontrolom.

Postoji nešto duboko uvredljivo u tome što čitav svečani izgled može da uništi jedna jedina petlja.

Rajsferšlusi su njihovi bliski saradnici.

Nikada se ne zaglave dok imam dovoljno vremena. Zaglave se kada kasnim, kada sam već obukla kaput i kada mi je jedna ruka zauzeta tašnom.

Tada počinje borba u kojoj rajsferšlus, po pravilu, ima više strpljenja od mene.

VAŽNO MESTO

Imam običaj da naročito važne stvari stavljam na naročito važno mesto.

To je, naizgled, vrlo razuman postupak.

Ne ostavljam ih bilo gde. Ne prepuštam ih slučaju. Određujem im posebno, bezbedno mesto i kažem sebi:

„Ovo ću ovde, da znam gde je.“

Posle izvesnog vremena savršeno se sećam da sam predmet stavila na važno mesto.

Jedino se ne sećam gde je to mesto.

Ponekad mi se čini da u stanu postoji neka tajna prostorija u koju odlaze sve stvari koje sam pažljivo sklonila da ih ne izgubim.

Najverovatnije je već prepuna.

KUHINJA KAO NEPRIJATELJSKA TERITORIJA

Lonac je predmet koji naročito ne podnosi nadzor.

Mogu da smanjim temperaturu, da podignem poklopac, da mešam, da pažljivo posmatram.

Ništa.

On čeka trenutak kada se okrenem.

Samo jedan sekund.

I prekipi.

Ponekad mislim da voda u loncu ima razvijen osećaj za dramaturgiju.

Kese iz prodavnice imaju sličan talenat, ali više vole javne nastupe.

Nikada ne pucaju dok sam još u prodavnici. Ne pucaju ni na pola puta do kuće.

Pucaju pred ulazom.

Tada se namirnice razlete po trotoaru, a ja počinjem da ih skupljam pod pogledima prolaznika, koji se ljubazno prave da ništa nisu videli.

U kući me čeka sledeće iznenađenje.

Kupila sam sve.

Baš sve.

Osim jedne namirnice koja mi je neophodna za jelo koje sam naumila da pripremim.

U frižideru ima deset drugih stvari koje mi ne trebaju.

Ali te jedne nema.

Još su zanimljiviji proizvodi koje čuvam za posebnu priliku.

Ne pojedem ih odmah. Čekam trenutak kada će mi se baš jesti.

I taj trenutak najzad dođe.

Otvorim frižider, uzmem proizvod, pogledam rok trajanja.

Istekao juče.

Kao da smo se danima dogovarali oko susreta, pa je on u poslednjem trenutku odustao.

PASTA ZA ZUBE I SPAVAĆICA

Postoje, najzad, i predmeti koji ne nestaju, ne padaju, ne pucaju i ne zaglavljuju se.

Oni jednostavno ostavljaju trag.

Pasta za zube je u tom pogledu nenadmašna.

Mogu da stojim sasvim mirno, da pažljivo stavim pastu na četkicu, da se ponašam kao osoba koja je tokom života stekla dovoljno iskustva u pranju zuba.

Ipak, na spavaćici će se pojaviti bela mrlja.

Nikada na mestu koje se ne vidi.

Uvek napred.

Kao neka vrsta potpisa.

NAJVEĆA SVETSKA ZAVERA

Kada sve saberem, više nisam sigurna da je reč o pojedinačnim neprijateljstvima.

Mislim da je posredi mnogo ozbiljnija stvar.

Svetska zavera.

I to jedna od najvećih u istoriji čovečanstva.

Jer nema razloga da verujem da se upaljači gube samo meni. Da se samo moje vešalice međusobno zapliću. Da samo moje čarape pucaju na svečanostima, a lonci čekaju trenutak moje nepažnje da bi prekipeli.

Ne. To se događa ljudima širom planete.

Bez obzira na rasu, pol, veru, državljanstvo, političko opredeljenje i materijalno stanje.

Predmeti su, izgleda, postigli ono što čovečanstvu nikada nije uspelo.

Ujedinili su se.

Imaju svoje međunarodne mreže, tajne sporazume i savršeno razrađenu podelu poslova.

Jedni nestaju. Drugi pucaju. Treći se zapetljavaju. Četvrti se kvare. Peti namerno čekaju da nam isteknu rokovi trajanja.

Njihova organizacija nema predsednika, nema skupštinu, nema izbore.

A funkcioniše besprekorno.

Možda je to jedina zaista uspešna globalizacija.

I dok se ljudi neprestano svađaju oko svega i svačega, predmeti složno rade na jednom zajedničkom cilju:

Da nam zagorčaju život taman toliko da ne možemo ozbiljno da se požalimo.

Jer kome da prijavim da me progoni upaljač?

Kome da se obratim zbog organizovanog kriminala među vešalicama?

Koji međunarodni sud je nadležan za čarapu koja pukne na svečanom prijemu?

Nijedan.

Zato ova zavera i traje.

A najstrašnije je što smo potpuno bespomoćni.

Možemo da promenimo državu, posao, stan, čak i način života.

Ali gde god odemo, tamo nas već čekaju rajsferšlusi, vešalice, mobilni telefoni i kese iz samoposluge.

I svi se ponašaju kao da su unapred obavešteni o našem dolasku.

Uostalom, sada bih mogla da proverim koliko je sati.

Samo da nađem telefon.

A sat kojim bih mogla da ga pronađem, naravno, nije napunjen.

 

Нема коментара:

Постави коментар

Претражи овај блог