NE MORAMO BAŠ O SVEMU DA IMAMO MIŠLJENJE
O kafanskim sveznalicama, intelektualcima, plemenskim poglavicama, Bogu i veštačkoj inteligenciji
Dovoljno je da uđete u prvu kafanu ili kafić i odmah ćete čuti čoveka koji ima mišljenje o svemu.
Ne morate čak ni da sedite za njegovim stolom. On će se pobrinuti da ga čujete.
Govori o politici, fudbalu, ekonomiji, međunarodnim odnosima, medicini, istoriji, obrazovanju, ratu i miru. Zna šta bi trebalo da uradi predsednik države, šta selektor reprezentacije, šta lekari, šta profesori, a šta roditelji današnje dece.
I sve to zna odmah.
Ne mora da razmisli. Ne mora da proveri. Ne mora ni da sasluša pitanje do kraja.
Najvažnije je da govori glasno.
Jer bučnost prekriva neznanje, a vika zamenjuje argumentaciju.
Što su mu dokazi slabiji, glas mu je jači.
Ako mu neko protivureči, neće se upustiti u razmatranje tuđeg mišljenja. Samo će pojačati ton.
Na kraju razgovora niko neće biti pametniji, ali će svi biti umorniji.
A on će otići zadovoljan.
Još jednom je pobedio u raspravi u kojoj niko drugi nije želeo da učestvuje.
MIŠLJENJE KAO DOKAZ MUŠKOSTI
Čini mi se da je potreba za demonstriranjem sopstvenog mišljenja naročito izražena kod muškaraca.
Ne mislim, naravno, da muškarci po prirodi moraju da budu bučniji ili samouvereniji od žena. Ali vekovima su od njih društvo i civilizacija zahtevali da budu vođe, zaštitnici, osvajači i oni koji donose odluke.

Muškarac koji kaže „ne znam“ rizikuje da u očima drugih muškaraca izgleda kao slabić.
A to je, izgleda, mnogo strašnije nego da kaže nešto potpuno pogrešno.
Zato će radije govoriti o temi o kojoj nema pojma nego priznati da je ne poznaje.
Naročito ako je reč o politici ili sportu.
Tu se, u našim krajevima, mišljenje smatra gotovo urođenim pravom.
Svaki muškarac je potencijalni predsednik države i selektor reprezentacije.
A neki su oboje, u zavisnosti od toga šta se tog dana dogodilo.
Žene su, bar prema mom iskustvu, često tiše u javnom demonstriranju sveznanja, ali to ne znači da nemaju potrebu da o svemu sude.
Samo su teme ponekad drugačije.
„Šta je on time hteo da kaže?“
„Zašto me je tako pogledao?“
„Da li me voli?“
„Ako me voli, zašto nije telefonirao?“
„A ako nije telefonirao, da li to znači da me voli, ali se plaši?“
Od jedne rečenice i jednog pogleda može da nastane čitava psihološka rasprava.
I tu se, kao i u kafani, često više nagađa nego što se zna.
Razlika je samo u decibelima.
Mada ni to nije pravilo.
INTELEKTUALAC KOJI NE SME DA KAŽE „NE ZNAM“
Posebna vrsta ljudi koji osećaju obavezu da o svemu imaju mišljenje jesu intelektualci.
Od njih se to, na neki način, očekuje.
Ako je čovek obrazovan, ako je profesor, pisac, filozof, naučnik ili javna ličnost, podrazumeva se da mora imati stav o svakom važnijem događaju.
A ako nema?
Onda kao da je nešto izgubio od svog intelektualnog ugleda.
Ne može jedan obrazovan čovek tek tako da kaže: „Ne znam dovoljno o tome.“ „Nisam pratio.“ „Nisam razmišljao.“ „To nije moja oblast.“
Umesto toga, često započinje predavanje.
Nekada žovijalno i zabavno.
Češće zamorno.
Jer obrazovanje, koliko god bilo dragoceno, ne znači da je čovek stručnjak za sve.
Nismo više u renesansi, kada se ideal obrazovanog čoveka vezivao za poznavanje mnogih oblasti. A ni tada niko nije mogao da zna baš sve.

Danas je količina znanja toliko velika, a svet se menja toliko brzo, da je gotovo nemoguće pratiti i sopstvenu struku, a kamoli sve ostale.
Ipak, intelektualac koji je navikao da ga slušaju, ponekad teško odoleva iskušenju da govori.
Čak i kada nema mnogo toga da kaže.
Poznajem ljude koji su zaista izuzetno pametni.
Njima su često dovoljne tri rečenice da objasne suštinu nekog problema.
Drugima je potreban sat.
A posle tog sata ostajete sa neobičnim osećanjem da ste čuli mnogo, ali da još ne znate o čemu je zapravo bilo reči.
U takvim trenucima pomislim da bi bilo mnogo korisnije da sagovornik napiše knjigu.
Ili snimi predavanje za YouTube.
Pa neka ga sluša onaj ko želi.
ANALITIČAR — ZANIMANJE NAŠEG DOBA
Savremeni svet je, u međuvremenu, proizveo i jednu naročitu javnu profesiju.
Analitičara.
Naravno, ozbiljni analitičari postoje i njihov rad može biti veoma važan. Ali medijski analitičar je ponekad nešto sasvim drugo.
To je čovek koji se pojavljuje na televiziji da objasni događaj koji se upravo dogodio, događaj koji će se možda dogoditi i događaj koji se sigurno neće dogoditi, ali bi mogao da se dogodi pod određenim okolnostima.
On analizira izjave, namere, mogućnosti, odnose snaga, skrivene poruke i pretpostavljene posledice.
Ako se ništa od njegovih predviđanja ne ostvari, pojaviće se ponovo.
Da objasni zašto se nije ostvarilo.
I to će biti nova analiza.
U svetu u kojem se vesti menjaju iz sata u sat, mišljenje izgovoreno ujutru može biti demantovano već popodne.

Ali to nikoga naročito ne uznemirava.
Sutradan će biti novo gostovanje. Nova tema. Novo mišljenje.
Ponekad imam utisak da se čitav javni život pretvorio u neprekidno komentarisanje događaja koji još nisu ni završeni.
Nekada se čekalo da se nešto dogodi, pa se onda o tome razmišljalo.
Danas se mišljenje formira pre događaja.
Za svaki slučaj.
PARKET I OSTALA SVETSKA PITANJA
Ta potreba da se o svemu govori ne završava se na politici.
Dovoljno je da neko pita kakav parket da kupi.
Odmah će se javiti nekoliko ljudi sa savetima.
Jedan preporučuje hrast. Drugi tvrdi da je bukva bolja. Treći smatra da je jedino pravo rešenje neki egzotični materijal. Četvrti zna majstora. Peti je čuo da su svi majstori prevaranti.
Ubrzo će se raspravljati o podnom grejanju, vlažnosti vazduha, ekologiji, lepku, lakovima i svetskoj proizvodnji drveta.
A niko neće znati da li se preporučeni parket uopšte prodaje u Srbiji.

Niti koliko košta.
Niti da li odgovara prostoriji za koju je čovek pitao.
Danas je, međutim, mnogo jednostavnije proveriti osnovne informacije.
Postoje katalozi, proizvođači, stručnjaci, pretraživači i veštačka inteligencija.
Možete za nekoliko minuta saznati koje vrste parketa postoje, koje su im osobine i okvirne cene, pa tek onda razgovarati sa nekim ko se u to zaista razume.
Ali ne.
Mi ćemo radije saslušati petnaest mišljenja ljudi koji nikada nisu postavljali parket.
Jer mišljenje je besplatno.
Za razliku od parketa.
OD PLEMENSKOG VRAČA DO PREDSEDNIKA
Ipak, ne mislim da je potreba da neko ima odgovor na sve nastalo juče.
Naprotiv.
Možda je to jedna od najstarijih ljudskih navika.
Zamišljam davno pleme koje se okuplja oko svog vođe ili vrača.
Neko pita kada će kiša.
Drugi želi da zna da li treba krenuti u lov.
Treći se raspituje za bolest deteta.
Četvrti pita da li je susedno pleme neprijateljski raspoloženo.
Vođa mora da odgovori.

Ne može svaki put da slegne ramenima.
Od njegovog autoriteta, a ponekad i od njegovih odluka, zavisi opstanak zajednice.
Naravno, stvarne zajednice bile su mnogo složenije od ove moje zamišljene slike. Ali potreba da se neko izdvoji kao onaj koji zna, odlučuje i preuzima odgovornost, prati ljudsku istoriju.
Kasnije su dolazili kraljevi, carevi, državnici, predsednici i političari.
Menjali su se nazivi, odeća, institucije i načini dolaska na vlast.
Ali očekivanje je ostajalo slično.
Vođa mora da zna. Mora da odluči. Mora da deluje sigurno.
Čak i kada nije siguran.
![]() |
| Ovo nije kineska Glinena armija, mada je suštinski to to |
To se vidi već među decom. U gotovo svakoj grupi pojavi se dečak ili devojčica koji preuzimaju vođstvo.
Neko organizuje igru.
Neko određuje pravila.
Neko govori drugima šta treba da rade.
Možda je zato potpuno ravnopravno odlučivanje mnogo teže nego što zamišljamo.
Demokratija pokušava da ograniči moć pojedinca i raspodeli odgovornost, ali ni ona ne može da ukine potrebu za ljudima koji donose odluke.
Problem nastaje kada odlučnost počnemo da mešamo sa znanjem.
Jer čovek može biti veoma odlučan.
I potpuno neobavešten.
SAMO BOG ZNA SVE
Kada se o svemu tome malo ozbiljnije razmisli, dolazimo do zanimljivog pitanja.
Ko zapravo može da ima mišljenje o svemu?
U religijskom shvatanju, samo Bog.
Sveznanje je jedna od božanskih osobina.
Bog zna ono što je bilo, ono što jeste i ono što će biti.
Zna i ono što čovek ne može da sazna.
U tom smislu svaki ljudski pokušaj da se o svemu izrekne konačan sud pomalo liči na prisvajanje božanskog svojstva.
Naravno, kafanski svезnalica verovatno ne razmišlja o tome.
Ali kada ga slušam, ponekad mi se čini da je potpuno uveren kako mu je univerzum poverio sve svoje tajne.
A onda se zapitam nije li i naša predstava o sveznanju zapravo izraz ljudske potrebe da negde postoji konačan odgovor.
Neko ko zna.
Neko ko ne greši.
Neko ko neće sutra morati da objašnjava zašto je danas mislio drugačije.
Za vernika je to Bog.
Za druge možda priroda, univerzum, zakoni fizike ili neki poredak koji još ne razumemo.
A savremeni čovek počeo je da stvara i nešto što na prvi pogled podseća na tehničku verziju te stare težnje.
NOVI SVEZNALAC
Veštačku inteligenciju.
Do juče je to bila naučna fantastika.
Sećam se filma Peti element, u kojem junakinja ogromnom brzinom usvaja ljudsko znanje čitajući istoriju sveta.
Takva scena nekada je pripadala fantastičnoj budućnosti.

Danas razgovaramo sa programima koji za nekoliko sekundi mogu da obrade ogromnu količinu informacija i povežu oblasti za koje bi jednom čoveku bili potrebni čitavi životi učenja.
Naravno, veštačka inteligencija ne zna sve.
Može da pogreši, izmisli podatak, pogrešno protumači pitanje ili samouvereno saopšti nešto što nije tačno.
Ali njena sposobnost da brzo pronađe i poveže znanja već menja naš odnos prema sopstvenom obrazovanju.
I tu nastaje zanimljiv paradoks.
Čovek je vekovima pokušavao da postane sveznalica.
A sada, kada je napravio mašinu koja u mnogim oblastima raspolaže sa više dostupnih informacija od njega, počeo je da se plaši.
Jer pitanje više nije samo ko zna.
Nego ko odlučuje.
Danas je veštačka inteligencija uglavnom savetnik.
Pomaže nam da pronađemo podatke, napišemo tekst, uporedimo mogućnosti i razmotrimo odluke.
Ali šta će se dogoditi ako jednog dana poželimo da joj prepustimo i odlučivanje?
Ako bude brža, bolje obaveštena i sposobnija da predvidi posledice, hoćemo li joj prepustiti i ulogu vođe?
I ko će tada biti odgovoran ako pogreši?
Mašina koja je predložila odluku?
Ili čovek koji ju je prihvatio?
Možda ćemo se na kraju vratiti istom problemu koji smo imali sa plemenskim poglavicom.
Samo što će novi poglavica imati neuporedivo više podataka.
A možda neće imati ni najmanju predstavu o tome šta znači biti čovek.
PRAVO NA NEZNANJE
I tako se vraćam na početak.
Na čoveka u kafani koji glasno objašnjava svet.
Na intelektualca koji ne može da odoli iskušenju da održi predavanje.
Na analitičara koji svakog dana ima novo objašnjenje.
Na prijatelje koji znaju koji parket treba kupiti.
Na političare koji moraju da izgledaju sigurni.
I na veštačku inteligenciju koju sve češće pitamo ono što smo nekada pitali jedni druge.
Šta je zajedničko svim tim pojavama?
Možda naša nelagodnost pred neznanjem.
Kao da je priznanje da nešto ne znamo neka vrsta poraza. A nije.
Neznanje je prirodno stanje čoveka u odnosu na gotovo sve što postoji.
Svako od nas zna ponešto.
Neki znaju mnogo. Ali niko ne zna sve.
I zato ne razumem zašto bismo morali da imamo mišljenje o svemu.
Zašto bi bilo sramota reći: „Ne znam.“ „Nisam sigurna.“ „Moram da razmislim.“ „Nemam mišljenje.“
Meni su takvi odgovori često mnogo zanimljiviji od samouverenih tvrdnji.
Volim da slušam pametne ljude.
Naročito one koji umeju da u tri rečenice objasne nešto za šta bi drugima bio potreban čitav sat.
Volim i razgovore u kojima se mišljenja razlikuju, pod uslovom da niko ne pokušava da pobedi jačinom glasa. (Mada ja volim da pobedim!)
Ali sve manje volim monologe.
Jer mišljenje o svemu vrlo lako postaje solilokvij, predstava za jednog glumca u kojoj su ostali prisutni samo zato što nisu na vreme uspeli da odu.
A najgore je kada se od njih očekuje i aplauz.
NEMAM KONAČNO MIŠLJENJE
Ipak, ne mogu da kažem da su ljudi koji imaju mišljenje o svemu nužno loši, neobrazovani ili dosadni.
Neki su zaista radoznali.
Neki imaju ogromno iskustvo.
Neki su navikli da preuzimaju odgovornost.
Neki jednostavno vole da razgovaraju.
A neki se, možda, plaše tišine.
Ni sama nisam sasvim sigurna gde se završava zdrava radoznalost, a počinje nepodnošljiva potreba za izricanjem sudova.
Niti mislim da bi svet bio bolji kada bi svi ćutali.
Uostalom, i ja sam upravo napisala prilično dugačak tekst o tome kako ljudi previše govore.
Što nije mali paradoks.
Možda je najvažnije da umemo da razlikujemo trenutak kada zaista imamo nešto da kažemo od trenutka kada samo želimo da se čujemo.
I da povremeno dozvolimo sebi luksuz da nemamo stav.
Ne znam da li je bolje imati mišljenje o svemu ili o mnogim stvarima ćutati.
Poznajem ljude čije mišljenje volim da čujem, čak i kada ga nisam tražila.
A poznajem i one od kojih bih mnogo radije добila tri minuta tišine.
Možda je najveći znak inteligencije sposobnost da čovek kaže:
„Ne znam.“
Ali nisam sasvim sigurna.
I, za promenu, ne moram da budem.

Нема коментара:
Постави коментар