OSEĆAJNOST II — ONO ŠTO OSEĆAMO PREMA DRUGIMA
Ljubav · Mržnja · Saosećajnost · Ravnodušnost
O ljubavi sam pisala toliko da mi se ponekad čini kako više nemam šta da kažem. U jednoj od svojih knjiga, koja je u pojedinim izdanjima nosila naslov Ljubav sa rečnikom nepoznatog, pokušala sam da popišem gotovo sve njene vrste. Uostalom, sve moje knjige su, na ovaj ili onaj način, knjige o ljubavi. I kada se u njima govori o nečem sasvim drugom, ljubav se nekako provuče kroz tekst, kao da ima ključ od svih vrata.
Jedan od zaključaka do kojih sam došla pišući te knjige, naročito Ljubav bez tajni, jeste da postoje male, srednje i velike ljubavi. Velike ljubavi su one koje menjaju život, a ponekad ga i razaraju. Male su često prolazne, ali to ne znači da su beznačajne. Međutim, ja bih danas naročito želela da odbranim srednje ljubavi.
Srednja ljubav nije polovična ljubav. Ona nije ni neuspešna velika ljubav, ni utešna nagrada za one kojima nije pripala velika strast. Naprotiv, srednja ljubav je divna stvar. Ona nema onu oštrinu koja ponekad prati velike ljubavi, nema neprekidnu dramatičnost, ne zahteva da svakog jutra počinjemo život iz početka. Sa njom se može živeti, stariti, radovati se običnim stvarima. Možda je upravo srednja ljubav najpogodnija za ono što nazivamo zajedničkim životom. Velike ljubavi ostavljaju tragove u biografijama, a srednje umeju da ispune čitave biografije.
Klatno između ljubavi i mržnje
Postoji, međutim, nešto o čemu, čini mi se, nisam dovoljno razmišljala dok sam pisala svoje knjige. To je bliskost ljubavi i mržnje.
Poznata nam je stara priča o Erosu i Tanatosu, o ljubavi i smrti, o stvaralačkim i razornim silama koje se prepliću u čoveku. Ali mene ovde više zanima jedan svakodnevni, gotovo kućni fenomen: koliko su ljubav i mržnja blizu jedna drugoj.
Obično ih predstavljamo kao suprotnosti. Na jednoj strani ljubav, na drugoj mržnja, između njih ogromna praznina. A meni se čini da između njih gotovo i nema prostora. Ponekad je dovoljan jedan događaj, jedna rečenica, jedna povreda ili samo trenutak nerazumevanja da se osećanje pomeri iz jednog u drugo. To ne znači da je svaka ljubav prožeta mržnjom, ali znači da su oba osećanja mnogo bliža nego što smo spremni da priznamo.
Zamišljam ih kao Fukoovo klatno. Ono se ne mora njihati od jednog kraja sveta do drugog. Njegovo pomeranje može biti jedva primetno, ali ono se stalno kreće. Tako i u dugim odnosima postoje sitna pomeranja naklonosti, ljutnje, nežnosti, ogorčenosti, privrženosti. Nekada se sve to dogodi u jednom jedinom danu.

Čini mi se da žene ponekad snažnije osećaju te oscilacije, dok muškarci umeju da budu strpljiviji u ljubavi. Ne tvrdim da je to pravilo; govorim o onome što sam sama zapazila. Možda su razlike mnogo više individualne nego što volimo da mislimo.
U svakom slučaju, ne verujem da se treba stideti svakog trenutka ljutnje prema onome koga volimo. Niti tu ljutnju treba negovati i podgrevati. Treba samo priznati da čovek nije sastavljen od jedne jedine emocije i da ljubav ne podrazumeva neprekidno stanje blaženstva.
Koliko puta čovek može da voli?
Još jedno pitanje me sve više zanima: postoji li u čoveku određeni energetski kapacitet za ljubav?
Ne mislim na sposobnost da volimo decu, roditelje, prijatelje, životinje, prirodu, književnost, slikarstvo, predmete, mesta, zanimanja ili sopstvene hobije. Sve su to ljubavi i naš život je njima mnogo bogatiji nego što obično priznajemo. Mislim na onu ljubav o kojoj najčešće govorimo kada izgovorimo samu reč — ljubav prema partneru.
Zaljubljenost može da se dogodi u detinjstvu, mladosti, zrelom dobu, pa i u starosti. Nema propisanog uzrasta za nju. Dečje ljubavi mogu biti izuzetno snažne, a čovek se može zaljubiti i onda kada je već pomislio da je sa tim zauvek završio.
Ali koliko puta može zaista duboko da voli?
Jednom? Dvaput? Triput? Ne bih da licitiram. Nemam nikakvu naučnu teoriju o tome, ali imam utisak da je naš kapacitet za velike ljubavi ograničen. Kao da postoji određena količina unutrašnje energije koju možemo da uložimo u osećanje koje nas obuzima čitave, koje menja naš odnos prema sebi, prema svetu, prema budućnosti. Organizam, možda, ne može beskonačno puta da izdrži takvu mobilizaciju.
A srećan je, mislim, i onaj ko je samo jednom u životu tako voleo.
To, naravno, ne znači da je ostatak njegovog života bez ljubavi. Naprotiv, postoje sve one druge ljubavi, a postoji i ona srednja, postojana ljubav, za koju sam već rekla da je divna stvar.
Hijerarhija mržnje
Ako ljubav ima bezbroj vrsta, ima ih i mržnja. Mogao bi se napraviti čitav katalog mržnji: ličnih, porodičnih, političkih, ideoloških, naslednih, sitnih, velikih, opravdanih i sasvim besmislenih. Postoje mržnje koje traju duže od razloga zbog kojih su nastale. Postoje i one koje se prenose sa generacije na generaciju, pa potomci više i ne znaju zašto nekoga mrze.
Kod sebe sam primetila da su moje najveće mržnje bile vezane za politiku. Tu sam umela da budem netolerantna, isključiva i veoma strasna. A živela sam u zemlji koja mi je pružila dovoljno razloga za takva osećanja. Postoje bar dvojica ljudi čije su odluke toliko uticale na moj život da smatram da imam pravo da ih mrzim.
I ne mislim da je svaka mržnja sama po sebi moralni poraz.
Mržnja ponekad donosi olakšanje. Čovek pronađe svog neprijatelja broj jedan, svog arhinепrijatelja, i odjednom mu mnoge stvari postanu jasnije. Haos dobije lice, nepravda ime, a bes pravac. To može biti psihički lakše nego živeti sa neodređenim osećanjem da je čitav svet protiv nas.
Naravno, postoji granica iza koje mržnja počinje da gospodari čovekom. Tada više ne olakšava život, nego ga troši. Ali ovde ne pokušavam da napišem priručnik iz popularne psihologije, niti versku ili filozofsku raspravu. Govorim o običnom ljudskom životu, o osećanjima koja nas prate otkako postojimo kao ljudi kakve danas poznajemo.
A kada je o mojim neprijateljima reč, dogodilo mi se nešto prilično neobično.
U razgovoru sa jednim prijateljem pokušavala sam da pomenem čoveka koji mi je svojevremeno mnogo zagorčao život. I rekla sam:
„Znaš, onaj moj neprijatelj... Ne mogu da se setim kako se zove.“
Prijatelj me je pogledao gotovo zapanjeno.
„Joj, pa ti si srećnica! Ne možeš da se setiš imena svog neprijatelja!“
Tek tada sam shvatila koliko je u pravu.
Zar imena neprijatelja ne bi trebalo da budu ispisana crvenim flomasterom negde u mozgu? Zar nisu upravo to imena koja se nikada ne zaboravljaju? A ja sam, eto, morala da ih opisujem, jer im se nisam sećala imena.
Istina, imena političara koji su mi zagorčali život uglavnom pamtim. Mada i među njima postoji hijerarhija. Oni manje važni ponekad nestanu iz pamćenja, kao što nestaju i iz istorije.
Možda je zaboravljanje imena neprijatelja jedan od najlepših oblika oslobađanja. Ne morate nikome da oprostite, ne morate čak ni da promenite mišljenje o njemu. Dovoljno je da prestane da zauzima mesto u vašoj glavi.
Saosećajnost pod opsadom
O saosećajnosti sam nešto govorila i u prethodnom tekstu ovog ciklusa, razmišljajući o tuzi i patnji.
Živimo okruženi tolikim brojem nesreća da je gotovo nemoguće sačuvati istu osetljivost prema svakoj od njih. Ratovi, katastrofe, bolesti, nasilje, glad, smrti, napuštena deca, unesrećene životinje — sve to svakodnevno prolazi pred našim očima, najčešće preko ekrana.
Ponekad nam se učini da smo otupeli, da smo izgubili saosećajnost i postali grubi. Ali ja ne verujem da je ona nestala. Pre mislim da smo razvili neku vrstu odbrane od preobilja strašnih informacija.
Niko ne može neprekidno da pati zbog svega što se događa na svetu. Kada bismo svaku tuđu nesreću proživljavali punom snagom, ne bismo mogli da živimo sopstveni život.
Ipak, verujem da se saosećajnost vraća. Možda zato što je toliko duboko ugrađena u našu prirodu da ne možemo trajno da je izgubimo.

Postoji, međutim, prizor koji me naročito uznemirava: dogodi se nesreća, a neko ko joj prisustvuje izvadi telefon i počne da snima umesto da pomogne. Naravno, postoje situacije u kojima čovek ne može bezbedno da priđe ili ne zna kako da pomogne. Ali kada može, a radije bira da napravi snimak, tada više nije reč samo o otupljenosti. To postaje ozbiljna moralna dilema.
Kao da je tuđa nesreća prestala da bude događaj u kojem učestvujemo kao ljudi, a postala sadržaj koji treba zabeležiti.
Saosećajnost nije isto što i neprekidno plakanje nad svetom. Ponekad je ona sasvim praktična: prići, podići, pozvati pomoć, saslušati, ostati pored nekoga. A ponekad je najveći dokaz saosećajnosti upravo to što nismo okrenuli glavu.
Odbrana ravnodušnosti
Ravnodušnost ima veoma lošu reputaciju. Smatramo je nedostatkom osećanja, odsustvom interesa, gotovo moralnom manom. A ja nisam sasvim sigurna da je uvek tako.

Postoji ravnodušnost koja je zaista strašna: ona zbog koje ne primećujemo tuđu patnju, nepravdu ili nesreću. Ali postoji i druga, mirna ravnodušnost, koja čoveku omogućava da ne učestvuje u svakoj drami, da ne paniči, da ne reaguje na svaku provokaciju.
Poznajem ljude koji su gotovo prema svemu ravnodušni, a ipak mogu biti odlični prijatelji i savetnici. Upravo zato što ne dižu paniku. Njihova smirenost ponekad deluje neobično, kao da se nalaze na izvesnoj udaljenosti od sveta. Ali u toj udaljenosti ima nekog integriteta koji umiruje druge.
Ravnodušnost može biti i odbrana od prevelike količine osećanja. Čovek se povuče ne zato što ništa ne oseća, nego zato što je već osetio previše.
Sa godinama, ravnodušnost ponekad dobija drugo ime: mrzovolja.
Poznavala sam ljude koji su u mladosti i zrelom dobu bili gotovo anđeli, a u starosti postali nepodnošljivi namćori. Kao da se nešto u njima promenilo. Ne verujem da je to uvek samo posledica životnih razočaranja ili lošeg karaktera. Starost menja i telo, san, hormone, hemiju organizma, podnošenje bola i umora. Sve to može uticati na raspoloženje.
Ali, da odmah priznam nešto što možda nije sasvim uobičajeno: ja strašno volim namćore.
Volim njihov cinizam, njihove zajedljive primedbe, njihovu spremnost da pokvare svaku opštu saglasnost. Čim naiđem na takvog čoveka, dobijem inspiraciju da mu se pridružim, da ga ismevam ili da ga podržim. Ponekad sve troje istovremeno.
Namćori su izazov. A svaki izazov je za mene, naročito kao književnicu, zanimljiv.

Mnogo su mi dosadniji ljudi koji se u svemu slažu sa mnom.
Propast pedagoških zahvata
Postoji još jedna stvar koju sam s godinama sve više zavolela: odustajanje od potrebe da popravljam druge ljude.
Moj muž, koji je dugo bio profesor, a jedno vreme i dekan, poticao je iz porodice profesora. Oba roditelja bavila su mu se pedagogijom. A on je imao jednu neobičnu tvrdnju: svaki pedagoški zahvat je propast.
Nismo, nažalost, dovoljno razgovarali o toj njegovoj misli. Ali danas mi se čini da je sve bolje razumem.
Ljudi imaju neodoljivu potrebu da podučavaju jedni druge. Nije važno jesu li profesori, nastavnici, učitelji ili nemaju nikakve veze sa obrazovanjem. Svako bi nekoga da popravi, usmeri, prevaspita, nauči kako treba živeti.
I sama sam dugo bila sklona tome. Čak su jedan moj roman nazvali pedagoškim romanom. U prvi mah sam se naljutila, a onda sam pomislila da u tome možda ima istine.
Ali vremenom je moja želja za pedagoškim zahvatima oslabila.
Shvatila sam da ljudi uglavnom ne vole da budu popravljani. A rigidne vaspitne mere često postižu upravo suprotno od onoga što se njima želelo. Čovek može toliko da se opire tuđoj nameri da ga učini boljim da na kraju postane gori, makar iz čistog inata.
Možda je najveća širina koju možemo da steknemo upravo sposobnost da druge pustimo da budu ono što jesu.
To ne znači da treba opravdavati svaku grubost, nepravdu ili zlo. Znači samo da nije svaki ljudski nedostatak naš zadatak i da nismo dužni da svakoga prevaspitavamo.
Starost i njene neočekivane prednosti
Starost ima mnogo mana. U mom slučaju, gotovo svakog dana počne da me boli nešto drugo. Telo postaje neka vrsta nepredvidivog instrumenta koji neprestano proizvodi nove zvuke, uglavnom neprijatne.
Ali uprkos tome, starost smatram dobrim životnim dobom.
Čini mi se da sam postala bolja osoba. Ne zato što sam se oslobodila svojih mana — daleko od toga. I dalje imam nastupe besa, nesnosnosti, netrpeljivosti, a povremeno mi se vrati i želja da nekoga pedagoški obradim.
Ali to se događa sve ređe.
Ostatak vremena sam mirnija. Gotovo ravnodušna. Sve češće pokušavam da pronađem objašnjenje za tuđe postupke, čak i kada mi se ne dopadaju. Lakše relativizujem stvari, lakše razumem različitosti, manje očekujem od drugih da budu onakvi kakvima sam ih zamislila.
Možda sa starošću zaista dolazi mrzovolja, ali dolazi i mogućnost velike širine. Čovek više ne mora da pobedi u svakoj raspravi, da dokaže da je u pravu, da ispravi svaku tuđu grešku.
Nije to odustajanje od života. Pre bih rekla da je odustajanje od nepotrebnih bitaka.
I zato mi se čini da ljubav, mržnja, saosećajnost i ravnodušnost nisu četiri jasno odvojena osećanja, od kojih su neka dobra, a druga loša. Svako ima svoje lice i naličje. Ljubav može biti sebična, mržnja može doneti olakšanje, saosećajnost može iscrpeti, a ravnodušnost može sačuvati mir.
Ništa nije crno-belo. Ali nije, bogami, ni sivo. Ljudska osećanja imaju sve moguće boje, uključujući ružičastu, žutu i narandžastu, i sve one nijanse za koje još nismo izmislili imena.
A ako me pitate šta sam iz svega toga naučila, odgovor je prilično jednostavan: sve manje želim da menjam druge ljude, a sve više želim da ih razumem.
I to je neka uteha.
Dva naravoučenija
Prvo: Ne prevaspitavajte svakoga koga volite. Ljubav nije pedagoški projekat. Nije svaka tuđa mana poziv da je ispravimo, niti je svako neslaganje razlog da odustanemo od bliskosti. Ponekad je najveći izraz ljubavi upravo sposobnost da nekoga ostavimo na miru.
Drugo: Ne stidite se svojih osećanja, ali im ne predajte vlast nad sobom. Možete voleti i ljutiti se, saosećati i umoriti se, mrzeti nepravdu i ipak sačuvati mir. A ako jednog dana zaboravite ime svog neprijatelja, nemojte se truditi da ga se setite. To je možda jedan od najlepših poklona koje vam pamćenje može prirediti.
Нема коментара:
Постави коментар