среда, 18. новембар 2026.

DIGITALNI TEROR

 

DIGITALNI TEROR

O računarima koji ne daju da pišemo, telefonima koji nas vaspitavaju i bankama koje nas štite od sopstvenog novca

TEROR RAČUNARA

 

Ja sam prošla gotovo čitavu istoriju personalnih računara. Od onih prvih, sa oznakom 386, preko svih mogućih verzija Windowsa, do ove današnje, za koju više nisam ni sigurna kako se zove. I mogu da posvedočim nešto što će možda zvučati neverovatno: na početku je bilo lakše.

Računar je nekada bio mašina koja vam pomaže da radite. Danas je postao mašina sa kojom se borite da biste uopšte mogli da počnete da radite. Pošto sam književnica, meni je najvažniji Word. Ne tražim mnogo. Želim da otvorim dokument, pišem, ispravljam, uređujem tekst, sačuvam ga i nastavim sutra tamo gde sam stala. Ali Word mora stalno da se menja. Nešto što ste juče radili jednim klikom danas se nalazi na potpuno drugom mestu. Najosnovnije funkcije sakrivene su iza novih menija, podmenija, kartica, ikonica i naziva koje niko normalan ne bi mogao da pogodi.

A sve je, naravno, poboljšano. Ne dao vam Bog poboljšani softver! Jer poboljšanje najčešće znači da ćete naredna dva sata tražiti ono što ste prethodnih dvadeset godina znali da uradite zatvorenih očiju. I tako, umesto da pišem knjigu, ja istražujem gde je nestala neka komanda. Umesto da se bavim književnošću, bavim se arheologijom Worda. Iskopavam funkcije, tražim ostatke prethodnih civilizacija, a kada konačno pronađem ono što mi treba, pojavi se novo ažuriranje i sve počinje iz početka.

Ponekad pomislim da je osnovni zadatak savremenog računara da korisniku onemogući rad. Njegova svrha više nije da vam pomogne, nego da proveri koliko ste uporni i koliko su vam živci izdržljivi.

A tek internet! Želite da pročitate jedan tekst, jedan jedini tekst. Otvorite stranicu i istog trenutka počinje bombardovanje. Reklama sleva, reklama zdesna, reklama odozgo, reklama koja se spušta ukoso kao da je ispala iz aviona, reklama koja prekriva polovinu ekrana, reklama koja vas prati dok pomerate stranicu i ona koja se pojavi baš u trenutku kada ste konačno uspeli da pročitate prvu rečenicu. Pokušavate da pronađete ono malo slovo X kojim biste je zatvorili, ali X je sakriven, toliko sitan da vam treba lupa ili ga uopšte nema.

Kada najzad zatvorite reklamu, pojavi se pitanje. Da li prihvatate kolačiće? Da li želite obaveštenja? Da li biste se pretplatili? Da li želite da saznate više? Da li biste instalirali aplikaciju? Da li želite da ostanete u toku? A vi neprekidno odgovarate: ne, hvala, možda kasnije, ne sada, podsetite me drugi put, zatvori, odbij, nastavi bez prihvatanja. I kada konačno pomislite da ste završili, sve se ponovo otvori.

 

Često se pitam ko izmišlja sve te prepreke. Moje lično, možda nepravedno uverenje jeste da čitava industrija živi od neprekidnog izmišljanja novih komplikacija. Jer ako bi sve bilo jednostavno, šta bi se onda stalno popravljalo, unapređivalo, ažuriralo i naplaćivalo? Naravno, znam da postoje izuzetno sposobni ljudi koji prave korisne programe, ali znam i da su mnogi od nas postali taoci tuđe potrebe da se nešto stalno menja.

A tek zaposleni u velikim ustanovama i preduzećima! Oni koji svakodnevno rade u određenom programu, pa im jednog jutra saopšte da je stigla nova, poboljšana verzija. Moraju ponovo da uče, ponovo da traže, ponovo da greše, i sve to dok im se posao gomila. Računar je trebalo da bude pomagač broj jedan, a postao je pomagač broj minus sto.

Ja se gotovo svakog jutra pitam šta će me novo snaći. Koja će komanda nestati, koja će se aplikacija promeniti, koja će mi nova poruka objasniti da više ne mogu da radim ono što sam radila juče? Mašina koja je trebalo da mi služi postala je moj nadzornik.

TEROR MOBILNOG TELEFONA

Mobilni telefon je, bez ikakve sumnje, jedan od najintimnijih čovekovih prijatelja. Ponekad mislim da je prisniji od kućnog ljubimca, a možda i od bračnog partnera. Uostalom, partnera možete ostaviti kod kuće. Telefon gotovo nikada.

On ide sa nama u krevet, u kupatilo, u restoran, na putovanje, kod lekara, u šetnju. Zna gde smo, s kim razgovaramo, šta kupujemo, šta nas zanima, kada smo se probudili, a često i kada smo zaspali. To je jedna od najvećih i najluđih igračaka koje je čovečanstvo izmislilo, za decu i odrasle, mlade i stare. Mislim da će uskoro i životinje početi da koriste mobilne telefone. Uostalom, već postoje mačke koje na tabletima love virtuelne ribice. Još samo da nauče da naručuju hranu preko interneta.

Ali mobilni telefon odavno nije samo igračka. On je preuzeo i pedagošku funkciju. Postao je strogi učitelj, zajedno sa svojim najbližim saradnikom, pametnim satom. Njih dvojica neprekidno brinu o mom zdravlju, ponašanju, kretanju i dnevnom rasporedu. Naročito sat. On me tera da hodam, da ustanem, objašnjava mi koliko sam koraka napravila, koliko sam spavala, da li sam bila dovoljno aktivna i da li sam predugo sedela.

Nijedan ručak u restoranu gotovo ne mogu da završim a da me sat ne opomene da je vreme da ustanem. Sedim, jedem, razgovaram, uživam u hrani, možda sam tek stigla do glavnog jela, a on se oglasi: vreme je za kretanje, ustanite, predugo sedite! Kao da sam u školi, kao da će mi upisati neopravdani čas i kao da je potpuno neprirodno da ručak u restoranu traje duže od petnaest minuta.

 

Pretpostavljam da je njegova namera plemenita, da me zaštiti od posledica dugotrajnog sedenja, možda čak i od tromba. Ali zaista ne želim da me usred ručka vaspitava ručni sat.

Sada će neko sasvim opravdano pitati: pa zašto ga onda nosiš? Zašto ne isključiš obaveštenja? Zašto ne odbaciš tu spravu? Zato što mi je potrebna. Imam razloga da pratim rad srca, puls i određene zdravstvene pokazatelje. Moj kardiolog uzima u obzir podatke koje sat beleži, naravno uz medicinske preglede i nalaze. Dakle, nisam ga kupila samo da bih brojala korake.

I nisam jedina. Svako ima neki razlog zbog kojeg koristi pametni sat ili telefon. Nekome je potreban zbog zdravlja, nekome zbog posla, nekome zbog sigurnosti, a nekome zato što želi da bude dostupan svojoj porodici. Problem nije u tome što koristimo tehnologiju. Problem je u tome što tehnologija sve češće misli da ima pravo da upravlja nama.

Sećam se jednog mobilnog telefona na kojem sam imala toliko kontakata, toliko mogućnosti i toliko različitih ekrana da jednog dana nisam uspela da pronađem najobičniju tastaturu za pozivanje broja. Imala sam broj zapisan na papiriću, htela sam jednostavno da ga ukucam i pozovem, ali nisam mogla da pronađem prazan ekran sa brojevima.

Zamislite taj apsurd! Telefon koji služi za telefoniranje ne dozvoljava vam da telefonirate. Odnosno, dozvoljava, ali prvo morate da otkrijete kako. To je otprilike kao kada biste kupili automobil, a proizvođač vam sakrio volan jer je u novoj verziji uveden napredniji sistem upravljanja. I još vas pita da li ste zadovoljni korisničkim iskustvom.

Nisam. Hvala na pitanju.

TEROR BANAKA

Ali sve ovo je gotovo dečja igra u poređenju sa bankama. Tu je digitalni teror, po mom mišljenju, dostigao vrhunac. Više ne znam ko koga štiti, od čega i zašto. Čini mi se da bankarski sistemi polaze od pretpostavke da je čitavo čovečanstvo sastavljeno od lopova. Sedam ili osam milijardi potencijalnih kriminalaca. Majko moja!

Naravno da banke moraju da štite novac, račune i lične podatke. Naravno da postoje prevare, krađe identiteta i zloupotrebe. Ali između zaštite korisnika i onemogućavanja korisniku da dođe do sopstvenog novca mora postojati neka razumna granica. A meni se čini da je ta granica odavno pređena.

Banke se sve češće ponašaju kao da je korisnik unapred sumnjiv, kao da je kriv dok ne dokaže svoju nevinost. Slično se osećam na aerodromima, tokom beskrajnih bezbednosnih provera. Razumem potrebu za bezbednošću, ali ne razumem zašto čovek mora neprekidno da dokazuje da nije opasnost za sistem koji je napravljen da mu služi.

 

U banci želite da raspolažete svojim novcem. Svojim, ne tuđim, ne državnim, ne novcem koji ste pronašli na ulici, nego novcem koji ste zaradili. I onda počinje: unesite korisničko ime, unesite lozinku, potvrdite identitet, unesite jednokratni kod, aktivirajte token, napravite PIN, potvrdite PIN, sačekajte poruku. Poruka nije stigla. Kod je istekao. Pokušajte ponovo. Sesija je završena. Vratite se na početak.

I tako ukrug.

Ponekad više ne znam da li pokušavam da pristupim bankovnom računu ili da provalim u neku strogo čuvanu državnu ustanovu. A najgore je kada vas sistem obavesti da je sve to učinjeno radi vaše bezbednosti. Dakle, zbog moje bezbednosti ja ne mogu da dođem do svog novca, zbog moje bezbednosti gubim sate i zbog moje bezbednosti moram da dokazujem da sam ja zaista ja. Iako sam ja sve vreme ja. Jedino što se menja jeste moje raspoloženje, koje postaje sve gore.

KNJIGA NIJE NA MESTU

Čitav taj sistem podsetio me je na mladost. Jedno vreme, dok sam radila u Institutu za književnost, mnogo sam istraživala u Narodnoj biblioteci Srbije. Bavila sam se starim izdanjima srpskih knjiga i morala sam da naručujem veliki broj naslova. I tada sam došla do jednog zaključka koji je, naravno, bio nepravedan, ali mi se činio potpuno tačnim: Narodna biblioteka postoji zato da spreči čitaoca da dođe do knjige.

Jer sam neprekidno dobijala isto obaveštenje: „Knjiga nije na mestu.“ Gde je? Ne zna se. Kada će biti na mestu? Ne zna se. Da li će uopšte biti pronađena? Ne zna se. A ja sam došla upravo zbog te knjige.

Ne znam kako danas funkcioniše Narodna biblioteka. Odavno nisam radila istraživanja koja zahtevaju svakodnevni odlazak u velike biblioteke i ne želim da tvrdim da se ništa nije promenilo. Ali taj osećaj mi je ostao. Osećaj da postoji čitava ustanova koja je napravljena da vam nešto omogući, a vi najveći deo vremena provodite pokušavajući da savladate prepreke koje je sama postavila.

Danas se isto događa u digitalnom svetu. Samo što umesto „Knjiga nije na mestu“ piše „Došlo je do greške“ ili „Pokušajte ponovo kasnije“. Što je, zapravo, ista rečenica. Samo modernizovana.

ČOVEK NA ŠALTERU

A sada jedna priča iz Pariza. Bilo je to pre otprilike dvadeset pet godina. Milorad, mali Vuk i ja bili smo u Parizu i odlučili da odemo u Versaj. Trebalo je samo da kupimo karte za voz. Samo!

Na železničkoj stanici zatekli smo automate sa ekranima, dugmićima i raznim mogućnostima. Vuk je tada bio mali, ali već veoma vešt u rukovanju takvim spravama, mnogo veštiji od nas. Ipak, ni on nije uspevao. Automat nas je pitao ovo, pa ono, pa nešto treće, vraćao nas na početak, nudio mogućnosti koje nam nisu bile potrebne i tražio da izaberemo nešto što nismo razumeli. A ono što smo želeli — tri karte za Versaj — nikako nije uspevao da nam pruži.

Vrteli smo se ukrug, pokušavali ponovo, čitali uputstva, pritiskali dugmiće. Ništa.

I onda se dogodilo nešto gotovo nestvarno. Milorad je u daljini ugledao šalter. Pravi šalter, sa staklom, iza kojeg je sedeo čovek. Mislim da je to bio neki mali, gotovo zaboravljeni šalter za posebnu namenu, možda čak za prtljag. Više se ne sećam tačno. Ali se sećam čoveka. Živog čoveka!

Prišli smo mu gotovo očajni, objasnili da želimo da odemo u Versaj i čovek nam je dao karte. Tek tako. Bez komplikacija, bez vraćanja na početak, bez deset pitanja, bez dokazivanja identiteta, bez novog korisničkog naloga i bez ažuriranja aplikacije. Kupili smo karte, otišli u Versaj i videli Versaj. Sve zahvaljujući jednom čoveku koji je sedeo iza šaltera.

Danas mi ta epizoda izgleda gotovo kao scena iz Kafkinog romana. Samo što se, za razliku od Kafke, na kraju pojavljuje neko ko otvara vrata. A taj čovek nije bio nikakav čarobnjak. Bio je običan službenik koji je radio svoj posao.

 

UBRZANJE U POGREŠNOM SMERU

Čitava ideja tehnološkog napretka bila je zasnovana na jednostavnom obećanju: mašine će nam olakšati život, ubrzaće rad, uštedeće vreme, oslobodiće nas dosadnih poslova i omogućiće nam da se više bavimo onim što volimo.

A šta se dogodilo? Ubrzanje jeste nastupilo, ali u pogrešnom smeru. Ubrzali su se nervoza, ljutnja i borba sa spravama koje je trebalo da nam ubrzaju život.

Umesto da pišem, tražim komandu u Wordu. Umesto da čitam, zatvaram reklame. Umesto da ručam, slušam naredbe svog sata. Umesto da telefoniram, tražim tastaturu. Umesto da raspolažem novcem, dokazujem banci da sam vlasnica sopstvenog računa. I sve vreme neko mi objašnjava da je to napredak, da je to za moje dobro, da je sistem unapređen, iskustvo poboljšano i da sam sada bezbednija.

A ja sam samo umornija.

I sve više čeznem za onim čovekom na šalteru u Parizu. Za nekim ko će me pogledati, saslušati i rešiti problem. Bez šestocifrenog koda, bez čekanja poruke i bez pitanja da li prihvatam uslove korišćenja.

Nekada su ljudi strahovali da će mašine jednog dana zavladati svetom. Nisu morali toliko da brinu o budućnosti. Mašine su već preuzele vlast, samo nam to još nisu zvanično saopštile. Jer da bismo pročitali saopštenje, najpre morali da potvrdimo identitet, unesemo jednokratni kod, prihvatimo nove uslove korišćenja i instaliramo najnoviju verziju aplikacije.

 

A kada bismo sve to uradili, na ekranu bi se pojavila poruka:

„Došlo je do greške. Pokušajte ponovo kasnije.“

Ne, hvala. 

 

Нема коментара:

Постави коментар

Претражи овај блог