Dobronamerna glupost
Postoji glupost koja nije agresivna.
Ne viče.
Ne preti.
Ne udara šakom o sto.
Naprotiv.
Ona prilazi blago, sa brigom u glasu i rukom već ispruženom prema tuđem životu.
Dobronamerna glupost ne želi da vas uništi.
Ona želi da vas popravi.
Zato je opasnija od otvorene zlobe.
Zao čovek ponekad odustane. Umori se. Otkrije granicu. Dobronamerna glupost nema granicu jer sebe doživljava kao moralnu dužnost. Ona savetuje čak i kada ništa ne razume. Meša se čak i kada nije pozvana. Objašnjava tuđe živote sa samouverenošću osobe koja nikada nije ozbiljno razmišljala o sopstvenom.
Njena omiljena rečenica nije: „Ja znam.“
Nego:
„Ja samo želim tvoje dobro.“
I upravo tu počinje katastrofa.
Jer iza mnogih nesreća u istoriji nije stajala mržnja, nego uverenje da neko ima pravo da drugome uređuje život. Dobronamerna glupost ne podnosi složenost ljudskog bića. Ona voli jednostavna rešenja, jasne savete, uredne sudbine. Sve što odstupa od njenog modela doživljava kao grešku koju treba ispraviti.
Zato ona nikada ne sluša.
Samo interveniše.
I gotovo uvek odlazi zadovoljna sobom.
Presuda
Najviše štete u svetu napravili su ljudi koji su bili sigurni da čine dobro.
Нема коментара:
Постави коментар