Svetlanino i moje detinjstvo
Naše detinjstvo nije imalo jednu sobu. Nego celu starinsku kuću. Imalo je podrum koji je bio uređen kao soba, sanduk u spavaćoj sobi koji je bio sklonište, drvo koje je bilo hijerarhija, i dvorište, kao i celu ulicu u Nišu koja je bila ceo svet. Svetlana je bila pet godina mlađa. Ta razlika je u detinjstvu ogromna: ona znači moć, odgovornost, i pravo na okrutnost koja se tada još ne zove tim imenom.
Učila sam je slova u podrumu starinske kuće. Oblačile smo mamine venčane cipele sa špicem i venčanicu koju i danas čuvam, ne kao relikviju, nego kao dokaz da je sve to zaista postojalo. Najviše smo volele sanduk sa posteljinom, onaj sa rupama za vetrenje, u koji smo mogle da se sakrijemo zajedno. Bio je taman toliko zatvoren da obe preživimo, i taman toliko otvoren da znamo da će nas neko, kad-tad, naći.
Spavale smo na dvospratnim krevetima: ona dole, ja gore. To je bila jasna podela sveta. Ja sam se verala, penjala, pravila kućice na drvetu; ona je trčala ispod i zapomagala: „Nina, popni me!“ U toj rečenici je bilo sve: ljubav, zavisnost i vera da ću ja uvek znati kako se dolazi gore.
Pravile smo šatore od tatinog ogromnog kišobrana, obarale i spajale dve fotelje da napravimo kućicu. Hranu koju nismo volele pljuvale smo iza maminog kreveta, dok nas nisu otkrili jer se ubuđala. Leti su nas u dvorištu kupali u limenoj kadi. Na Bogojavljenje nas je tata izveo na terasu da čekamo da se Bog pojavi. Nije se pojavio, ali čekanje je ostalo kao ogromno uzbuđenje.
Obe smo učile klavir i obe ga nismo volele. Bežale smo iz muzičke škole. Uveče bismo iz kreveta gledale hroniku FEST-a. Imale smo gramofon na koji je moglo da stane deset ploča. Ona je volela življe ritmove, ja sentimentalne. Razlika u ukusu bila je možda prvi nagoveštaj da nećemo isto pamtiti iste stvari.
Maltretirala sam je, onako kako starije sestre muče mlađe — potajno. Ne iz zlobe, nego iz viška prostora koji starije dete ima u svetu. Ona je to nosila tiše nego što sam ja tada umela da primetim.
Naše detinjstvo nije bilo ni idilično ni traumatično. Bilo je gusto. Puno skrovišta, penjanja, čekanja i sitnih grešaka koje se u tom uzrastu još ne zovu krivicom. Tek kasnije shvatiš da si, dok si učila nekog da se penje, istovremeno učila i kako se pada — i da to znanje ostaje zauvek zajedničko.
*
Ovo je jedna gusta, živa sestrinska kosmologija — kuća koja je bila svet, podrum koji je bio pozornica, sanduk kao materica, drvo kao vertikala moći, muzika koja se deli na ritam i melanholiju, Bog koji se ne pojavljuje, ali ostaje zapamćen.
*
Volim te, sestrice moja! Zauvek. Iako nisi više fizički sa mnom. Ti si moj DNK.
Нема коментара:
Постави коментар