субота, 24. октобар 2026.

PLUS, MINUS I ZNAK PITANJA II deo — Anđeli koji ne slušaju naređenja

 

PLUS, MINUS I ZNAK PITANJA

II deo — Anđeli koji ne slušaju naređenja

 

Paul Kle, „Angelus Novus“ (1920). Neobičan, pomalo komičan i zagonetan anđeo.

Moj večernji obračun ima jednu ozbiljnu manu.

Nije konačan.

Ponekad se nešto izjalovi. Susret bude odložen. Neko ne odgovori. Plan propadne. Nešto što sam želela ne dogodi se onda kada sam očekivala.

Uveče uredno upišem minus.

A nekoliko dana kasnije otkrijem da je upravo to odlaganje bilo najbolje što je moglo da mi se dogodi.

Da sam otišla onda kada sam nameravala, nešto bih propustila. Da sam dobila ono što sam tražila, možda bih pogrešila. Da se plan ostvario, ne bih dočekala mnogo bolju priliku.

I tada moram da ispravljam knjigovodstvo.

Minus se pretvara u plus.

Nekada čak u dva plusa.

Posebno me intrigira što se takve stvari događaju bez mog znanja i pristanka. Dok se ja ljutim što je nešto propalo, kao da neko drugi raspolaže potpunijim informacijama.

Kao da postoji nevidljivi urednik mojih dana, koji premešta događaje, odlaže susrete, briše pogrešne termine i dopisuje bolje završetke.

Ja vidim samo rukopis.

On, možda, vidi čitavu knjigu.

Naravno, moglo bi se reći da je sve to slučajnost. Da naknadno pronalazimo smisao u onome što se dogodilo. Da ljudski um voli da povezuje događaje.

Moguće.

Ali mene zanima i druga mogućnost.

Šta ako nas neko zaista čuva?

I šta ako mi tu zaštitu, zbog sopstvene nestrpljivosti, često pogrešno razumemo?

 

Hugo Simberg, „Ranjeni anđeo“ (1903). Anđeo i ljudi u neočekivanim ulogama.

Ljudi su pomalo čudni kada je reč o anđelima čuvarima.

Mnogi veruju da ih imaju, ali im zapravo ne veruju.

Mole ih da ih čuvaju, a onda se ljute kada im nešto ne uspe. Kao da anđeo čuvar treba da bude nebeski potrčko, zadužen za ispunjavanje naših planova, zakazivanje sastanaka i uklanjanje svih prepreka.

A šta ako nas upravo preprekom čuva?

Šta ako je odloženi susret bio njegova intervencija? Ako je propuštena prilika zapravo bila izbegnuta nevolja? Ako je ono naše ogorčeno „Zašto baš danas?“ dobilo sasvim razuman odgovor, samo što ćemo ga čuti tek sledeće nedelje?

Mi bismo, izgleda, najradije imali anđela čuvara koji nas u svemu sluša.

Što je prilično besmisleno.

Jer ako mi znamo bolje od njega, šta će nam onda anđeo?

Čovek je, uostalom, veoma nepoverljivo biće.

Veruje u sudbinu, ali bi da je lično uređuje.

Veruje u slučajnosti, ali zahteva objašnjenje za svaku.

Veruje u zaštitu, ali samo pod uslovom da se ona poklapa sa njegovim željama.

A kada mu se želje ne ispune, odmah zaključuje da je ostavljen na cedilu.

Možda smo prema svojim anđelima nepravedniji nego prema bilo kome drugom.

Od prijatelja prihvatamo savet.

Od lekara prihvatamo zabranu.

Od meteorologa prihvatamo da će padati kiša, mada se i tu često bunimo.

Ali od anđela očekujemo bezuslovnu saglasnost.

Kao da je čuvanje isto što i poslušnost.

 

Odilon Redon  „Помахнитали рибар“ (Le pêcheur aliéné)

Ja imam i svoje privatno objašnjenje.

Ponekad pomislim da me čuva anđeo.

Zapravo, ja znam kome pripisujem ta mala, neobjašnjiva preusmeravanja. Miloradu, koji je moj anđeo. A sada i mojoj sestri Svetlani.

Ne zamišljam ih kako sede negde za nebeskim pisaćim stolom i raspoređuju moje obaveze, mada bi to, poznajući život, bio prilično zahtevan posao.

Ali kada se nešto ne dogodi, a kasnije se pokaže da je dobro što se nije dogodilo, pomislim na njih.

Možda su me sačuvali od pogrešnog koraka.

Možda su mi samo dali vremena.

A možda je sve slučajnost.

Ne smeta mi ni ta mogućnost.

Jer postoji nešto utešno u pomisli da čak ni naši promašaji nisu uvek promašaji.

Ja sam svojim anđelima ostavila pravo da se ne slažu sa mnom.

Mada priznajem da se ponekad i dalje pobunim protiv njihovih odluka.

Naročito dok još ne znam da su bile dobre.

Zato sam postala opreznija sa minusima.

Više im ne verujem na prvi pogled.

Nekima stavim zamišljeni znak pitanja.

I sačekam nekoliko dana.

Nekada se minus pretvori u plus.

Nekada ostane minus, jer nije svaka neprijatnost prikriveni blagoslov i ne mora svaka nevolja imati skriveno objašnjenje.

Ali ponekad se dogodi tako neobičan preokret da mi dođe da pogledam prema nebu i kažem: dobro, dobro. Sad razumem! Mogli ste, doduše, malo ranije da mi javite.

Uostalom, kakav bi to bio anđeo čuvar kada bi me pustio da napravim baš svaku glupost koju sam naumila?

 

Remedios Varo — „Fenomen“ (Fenómeno)

петак, 23. октобар 2026.

PLUS, MINUS I ZNAK PITANJA I deo — Večernje knjigovodstvo života

 

PLUS, MINUS I ZNAK PITANJA

I deo — Večernje knjigovodstvo života

 

Piter Brojgel Stariji, „Holandske poslovice“ (1559). Mnoštvo ljudi i događaja na jednoj slici.

Svake večeri, pre nego što zaspim, napravim mali obračun sa danom koji je upravo prošao.

Ne vodim dnevnik u uobičajenom smislu. Ne zapisujem šta sam doručkovala, koliko sam koraka napravila i da li sam popila dovoljno vode. Nisam ni toliko savesna ni toliko zainteresovana za sopstvenu statistiku.

Ali volim da saberem događaje.

Na jednoj strani su plusevi, na drugoj minusi. A između njih stvari za koje još ne znam šta su.

I gotovo svake večeri iznenadim se koliko se toga dogodilo.

Ujutru je dan izgledao sasvim obično. Nije obećavao ništa naročito. Možda sam čak pomislila da će biti dosadan.

A onda je počeo da se razgranava.

Stigla je neka vest. Neko se javio posle dužeg vremena. Neko se nije javio, iako je obećao. Pronašla sam nešto što sam tražila. Izgubila nešto što mi je bilo pred nosom. Pročitala neobičnu rečenicu. Naljutila se. Nasmejala. Saznala nešto što nisam znala.

Jedan razgovor završio se potpuno drugačije nego što je počeo.

Jedna sitnica pokvarila mi je raspoloženje.

Druga ga je popravila.

I sve se to dogodilo u istom danu.

Čudno je koliko smo skloni da dan ocenimo prema njegovom najupadljivijem događaju.

Ako nas je neko iznervirao, kažemo da je dan bio grozan.

Ako smo dobili dobru vest, kažemo da je bio divan.

A ostalih dvadeset događaja?

Oni se bune protiv takve presude.

Zato moj večernji obračun nije jednostavan.

Plus: stigla je lepa poruka.

Minus: izgubila sam sat vremena zbog tuđe greške.

Plus: pročitala sam nešto izvanredno.

Minus: pokvario se aparat.

Plus: nasmejala sam se do suza.

Minus: neko me je razočarao.

A onda se pojavi događaj koji potpuno pokvari sistem.

Na primer, sretnem osobu koju godinama nisam videla. Da li je to plus ili minus?

Zavisi od osobe.

Ponekad i od toga koliko je susret trajao.

Ili se dogodi nešto neprijatno, što se kasnije pretvori u odličnu priču.

Tog trenutka bio je minus.

Uveče je već plus.

Sutradan možda postane anegdota koju ću prepričavati godinama.

Život, dakle, ima vrlo neuredno knjigovodstvo.

  

Karl Špicveg, „Knjiški moljac“ (Der Bücherwurm). Komična posvećenost sitnim otkrićima i svakodnevnim preokupacijama.

Posebno su zanimljivi dani kada se ništa veliko nije dogodilo.

Upravo tada otkrijem koliko su bili puni.

Jedan telefonski razgovor, tri poruke, dve vesti, mala kupovina, neočekivano otkriće na internetu, nečija duhovita primedba, komšijska epizoda, neplanirani posao, sitna pobeda nad tehnologijom.

A tehnologija ume da pruži i nekoliko poraza dnevno.

Čovek može da provede čitavo prepodne pokušavajući da uradi nešto što je nekada završavao jednim potezom olovke.

I kada konačno uspe, oseti zadovoljstvo kao da je osvojio Mont Everest.

Plus.

Mada je prethodno izgubio tri sata.

Minus.

Ponekad se pitam koliko se priča svakodnevno dogodi svakom čoveku, a da nikada ne budu ispričane.

U jednoj zgradi neko je dobio posao, neko izgubio ključ, neko se posvađao sa rođakom, neko kupio cveće, neko se zaljubio u pogrešnu osobu, a neko prvi put uspeo da napravi palačinke bez grudvica.

U istoj ulici, istog dana.

Kada bismo sve to zapisali, dobili bismo roman sa stotinama junaka.

A na koricama bi pisalo samo: „Utorak“.

Nisu svi događaji jednako važni, naravno.

Ali važnost ima neobičnu osobinu da se menja.

Ono što nas je ujutru uznemirilo, uveče može izgledati smešno.

Ono što smo usput čuli, može nam se danima vraćati u misli.

Jedna slučajna informacija otvori čitavu novu oblast interesovanja.

Jedan mali susret pokrene lanac događaja.

Jedno „ne“ oslobodi nas nečega što nam zapravo nije ni bilo potrebno.

A jedno „da“ napravi nam probleme koje još ne možemo ni da zamislimo.

  

Edvard Hoper, „Automat“ (1927). Žena za stolom, u večernjem miru, kao trenutak sabiranja dana.

 

Zato mi se čini da svaki dan ima sopstvenu dramaturgiju.

Uvod, zaplet, nekoliko sporednih likova, neočekivani obrt i završnicu.

Ponekad i epilog koji stigne sutradan.

Ima dana koji su komedije.

Ima melodrama.

Ima krimića u kojima satima tražimo nestali predmet, da bismo otkrili da smo ga sami premestili.

Ima naučne fantastike, naročito kada razgovaramo sa automatskim korisničkim servisima.

Ima apsurda koji bi postideo Beketa.

A najčešće se svi ti žanrovi smenjuju u toku jednog popodneva.

Možda je zato večernje prisećanje tako zanimljivo.

Dok dan traje, događaji dolaze jedan za drugim i ne stižemo da ih sagledamo.

Tek kada se zaustavimo, vidimo njihove međusobne veze, kontraste i iznenađenja.

Neki minus čak osvetli prethodni plus.

Neki neuspeh otkrije koliko smo se nečemu nadali.

Neka mala radost pokaže da nam je potrebno mnogo manje nego što smo mislili.

A nekada jednostavno zaključim da je dan bio toliko neobičan da ga nijedan pisac ne bi smeo izmisliti, jer mu čitaoci ne bi poverovali.

Ipak, sve se dogodilo.

U samo dvadeset četiri sata.

Ne verujem da svaki dan mora biti srećan, uspešan ili ispunjen velikim dostignućima.

Ali verujem da je gotovo svaki mnogo bogatiji nego što izgleda dok ga živimo.

Zato uveče ne pitam samo da li mi je dan bio dobar ili loš.

Pitam se: šta se sve danas dogodilo?

I gotovo uvek odgovor bude: mnogo više nego što sam jutros mogla da zamislim.

Samo što sa svojim večernjim obračunom imam jedan problem.

Ponekad se već posle nekoliko dana pokaže da sam pogrešno sabirala.

 

Nastavlja se: II deo — Anđeli koji ne slušaju naređenja.

четвртак, 22. октобар 2026.

VRSTE ZAVOĐENJA II deo — Veliki zavodnici i njihove male tajne

 

VRSTE ZAVOĐENJA

II deo — Veliki zavodnici i njihove male tajne


Kada se govori o velikim zavodnicima, najpre se pomisli na ljude koji su imali mnogo ljubavnih avantura.

To je, međutim, prilično siromašna definicija.

Broj osvojenih srca ne govori nužno ništa o sposobnosti zavođenja. Neko može imati desetine ljubavnih veza, a da nikada nije bio naročito zanimljiv.

A neko može zavesti čitavu generaciju, iako ga većina tih ljudi nikada nije upoznala.

Veliki zavodnici ne osvajaju samo osobe.

Oni osvajaju maštu.

Đakomo Kazanova postao je gotovo sinonim za zavodnika.

 

Ali Kazanova nije bio samo čovek ljubavnih avantura. Bio je putnik, pisac, pustolov, sagovornik, čovek koji je umeo da se kreće kroz različite društvene svetove.

Njegova prednost nije bila samo u izgledu, već i u sposobnosti da se prilagodi osobi pred sobom.

Zavođenje je za njega bilo i razgovor, i igra, i pozorište.

Don Žuan je drugačiji slučaj.

On je književni i pozorišni lik, a ne istorijski ljubavnik čije podvige možemo jednostavno prebrojati.

Njegova strast nije toliko usmerena prema osobi koju osvaja koliko prema samom osvajanju.

Zato je Don Žuan možda manje veliki ljubavnik, a više veliki zavisnik od početaka.

Kleopatra je kroz vekove postala jedan od najvećih simbola ženske zavodljivosti.

 

Njene veze sa Julijem Cezarom i Markom Antonijem deo su istorije, ali je njena kasnija slika u velikoj meri oblikovana književnošću, slikarstvom, pozorištem i filmom.

U popularnoj mašti često se svodi na lepotu i erotiku.

A bila je i obrazovana vladarka, političarka i žena koja je morala da opstane u izuzetno opasnom svetu.

Možda je njena najveća moć bila upravo u tome što nije bila samo ono što su drugi želeli da vide.

Veliki zavodnici, izgleda, imaju jednu zajedničku osobinu: nikada se ne mogu sasvim objasniti.

Čim pomislimo da smo ih razumeli, pojavi se nešto što izmiče.

Dolaskom filma zavođenje je dobilo novu dimenziju.

Čovek više nije morao da bude fizički prisutan da bi izazvao uzbuđenje.

Dovoljno je bilo da se pojavi na platnu.

Rudolf Valentino postao je jedan od prvih velikih filmskih zavodnika. Njegov pogled, pokreti i egzotična filmska persona izazivali su oduševljenje publike.

 

Kada je umro 1926. godine, reakcije obožavalaca pokazale su koliko snažna može biti emocionalna veza sa osobom koju nikada nismo sreli.

Filmska industrija shvatila je da zavođenje može postati masovni fenomen.

I veoma brzo naučila da ga prodaje.

Marlene Ditrih zavodila je drugačije.

Njen glas, pogled, muška odela, cigareta, način na koji je sedela ili hodala — sve je to gradilo ličnost koja nije pristajala na jednostavne predstave o ženstvenosti.

Nije samo bila predmet pogleda.

Ona je pogledom upravljala.

 

 

Merilin Monro je, nasuprot tome, postala simbol ženstvenosti koja je istovremeno delovala izazovno i ranjivo.

Njena filmska pojava često je bila zasnovana na mešavini erotike, naivnosti i humora.

Ali javna slika zavodnice lako može postati zamka za osobu koja je nosi.

Publika se zaljubljuje u lik, a stvarna osoba ostaje skrivena iza njega.

Alen Delon predstavljao je drugačiju vrstu privlačnosti.

Njegova lepota bila je gotovo neprijatno savršena. Ali filmska zavodljivost nije proizlazila samo iz nje.

U mnogim ulogama postojala je hladnoća, ćutljivost, opasnost, osećanje da se iza lepog lica nešto skriva.

Brižit Bardo je u posleratnoj Evropi postala simbol slobodnije seksualnosti, spontanosti i pobune protiv ukočenih pravila.

Zanimljivo je da su se oko oboje stvarali mitovi koji su odavno prevazišli njihove pojedinačne filmove.

 

 

 

Ni muzičari nisu zaostajali.

Elvis Prisli nije morao da otpeva čitavu pesmu da bi publika počela da vrišti. Bilo je dovoljno nekoliko pokreta kukovima.

Serž Genzbur zavodio je sasvim drugim sredstvima: glasom, rečima, provokacijom, inteligencijom i neurednim šarmom.

Šarl Aznavur nije morao da glumi nedostižnog lepotana. Njegova snaga bila je u pesmi koja je zvučala kao nečije lično priznanje.

To je možda najzanimljivija stvar kod slavnih zavodnika.

Nema jedinstvenog recepta.

Jedan osvaja lepotom.

Drugi glasom.

Treći humorom.

Četvrti tajanstvenošću.

Peti sposobnošću da nas ubedi kako peva samo nama, iako ga sluša nekoliko hiljada ljudi.

 

Ali slavni zavodnici imaju jednu veliku prednost nad običnim ljudima.

Mi ih uglavnom ne viđamo dok plaćaju račune, traže parking, čekaju majstora ili pokušavaju da objasne operateru zašto im ne radi internet.

Njihova zavodljivost pažljivo je osvetljena, montirana i često praćena muzikom.

U stvarnom životu nema uvek muzike.

Ponekad postoji samo pokvarena slavina.

I upravo tu počinje zanimljiviji deo priče.

Može li čovek ostati zavodljiv kada nestanu sve dekoracije?

Kada više nema svečanih večera, novih haljina, skupih parfema i uzbudljivih prvih susreta?

Može li zavođenje preživeti zajedničku kupovinu krompira?

Mislim da može.

Samo menja oblik.

Postaje pažnja.

Neko se seti kako volimo kafu. Primeti da smo umorni. Ispriča nam nešto smešno baš kada nam nije do smeha. Sačuva nam omiljeni zalogaj. Ne postavlja suvišna pitanja.

Ili jednostavno zna kada treba da ćuti.

Postoji i zavođenje koje nema nikakve veze sa ljubavlju.

Zavode nas knjige, gradovi, slike, glasovi, ideje.

Neko nas zavede pričom.

Neko načinom razmišljanja.

Neko hrabrošću.

Neko dobrotom koju nije ni pokušao da pokaže.

Možda zato i ne možemo napraviti konačnu enciklopediju zavođenja.

Čim popišemo sve poznate metode, pojavi se neko ko nas osvoji potpuno neočekivano.

Bez pogleda koji je vežbao pred ogledalom.

Bez savršene rečenice.

Bez skupog parfema.

Možda čak sa flekom od paradajz-sosa na košulji.

A mi se zaljubimo baš u njega.

Na kraju, veliki zavodnici ostaju u istoriji, na filmskim plakatima i u biografijama.

Ali svako od nas ima i svoju privatnu istoriju zavođenja.

U njoj se nalaze ljudi koji možda nikada nisu bili slavni, lepi po opštim merilima ili naročito vešti u ljubavnim igrama.

A ipak su nas osvojili.

I ostali nezamenljivi.

Jer najveće zavođenje možda nije ono koje uspe da nas privuče.

Nego ono zbog kojeg, i kada prođe mnogo vremena, još želimo da ostanemo.

среда, 21. октобар 2026.

VRSTE ZAVOĐENJA I deo — Od pogleda do ljubavnih ludosti

 

VRSTE ZAVOĐENJA

I deo — Od pogleda do ljubavnih ludosti

 

Očijukanje 

 

Zavođenje je jedna od najstarijih ljudskih veština. Starija od pisma, starija od bontona, a verovatno i od pristojnog ponašanja.

Čovek je, po svoj prilici, pokušavao da zavede drugog čoveka mnogo pre nego što je naučio da mu objasni šta zapravo hoće.

I od tada se nije mnogo promenio.

Promenila su se sredstva. Nekada se slalo cveće, danas se šalju emotikoni. Nekada se stajalo pod prozorom sa gitarom, danas se proverava da li je poruka pročitana. Nekada se slučajno ispuštala maramica, danas se slučajno lajkuje fotografija stara sedam godina.

Ali cilj je isti: privući nečiju pažnju, izdvojiti se iz gomile i postati osoba na koju će neko misliti i kada nismo prisutni.

Sve najčešće počinje pogledom.

Ne bilo kakvim. Pogled mora trajati dovoljno dugo da bude primećen, ali ne toliko dugo da izazove potrebu za pozivanjem obezbeđenja.

Jedan pogled kaže: „Vidim te.“

Drugi: „Zanimljiv si mi.“

Treći, ako se pravilno upotrebi, može da zameni nekoliko stranica ljubavne prepiske.

Pogled, međutim, nije dovoljan. Potrebno je i umeće skretanja pogleda. Jer zavođenje često počiva na tome da se nešto pokaže, a nešto uskrati.

Zatim dolaze sitni pokreti.

Naginjanje prema sagovorniku. Nameštanje kose. Dodirivanje čaše. Pomeranje stolice za nekoliko centimetara bliže.

Taj poslednji manevar posebno je zanimljiv. Čovek može tokom jednog razgovora toliko puta pomeriti stolicu da se na kraju nađe na sasvim drugoj strani stola, a da pritom tvrdi kako ništa nije nameravao.

Tu je i slučajni dodir.

Slučajnost je, inače, jedan od najzaposlenijih saradnika zavođenja.

Slučajno se dodirnu ruke. Slučajno se sedne jedno pored drugog. Slučajno se krene istim putem. Slučajno se zaboravi neka stvar, pa se mora ponovo doći.

Naravno, sve ovo ima smisla samo ako je obostrano prijatno. Neželjeni dodir nije zavođenje, nego neprijatnost.

A onda nastupa glas.

Postoje ljudi koji zavode načinom na koji izgovaraju sasvim obične reči. Nije presudno šta govore, nego kako. Jedno „dobro jutro“ može zvučati kao administrativno obaveštenje, a može kao početak ljubavnog romana.

Šapat ima posebnu reputaciju, mada je vrlo nepraktičan u bučnim restoranima.

Neki zavode komplimentima. Drugi pažljivim slušanjem. Treći time što umeju da postave pitanje na koje niko ranije nije pomislio.

A ima i onih koji pokušavaju da fasciniraju sagovornika sopstvenim znanjem, što ponekad uspeva, naročito ako sagovornik može da dođe do reči.

Humor je jedan od najuspešnijih oblika zavođenja.

Čovek koji ume da nas nasmeje već je obavio pola posla. Smeh stvara bliskost, ruši ukočenost i pretvara strance u saučesnike.

Naročito je opasno kada dvoje ljudi počnu da se smeju nečemu što niko drugi ne razume.

Tada nastaje zajednička tajna.

A zajednička tajna ume da bude intimnija od zagrljaja.

I intelektualno nadmetanje može biti zavođenje. Dvoje ljudi raspravlja se o knjizi, filmu ili politici, jedno drugom protivureče, izazivaju se, dokazuju i osporavaju.

Posmatrač misli da prisustvuje svađi.

Oni, međutim, možda upravo flertuju.

Postoji i zavođenje namernom nespretnošću.

Neko ne ume da otvori flašu. Neko traži pomoć oko kaputa. Neko se pretvara da ne razume jednostavnu stvar samo da bi dobio još pet minuta razgovora.

Ponekad je nespretnost zaista nespretnost.

A ponekad je režija.

Hrana zaslužuje posebno poglavlje u istoriji zavođenja.

Romantična večera, sveće, vino, lepo postavljen sto — čitava industrija počiva na pretpostavci da ljubav bolje napreduje uz dobar jelovnik.

Ali postoji i druga vrsta kulinarskog zavođenja.

Čovek priprema jelo koje druga osoba voli. Pamti da ne podnosi beli luk. Zna kako pije kafu. Ostavlja joj poslednji komad kolača.

To su sitnice koje često govore više od velikih izjava.

Mada ni velika izjava nije na odmet, pod uslovom da ne stigne baš dok sagovornik pokušava da proguta zalogaj.

Pokloni su još jedan stari instrument.

Cveće, knjige, parfemi, rukom napisana pisma, neobične sitnice pronađene na putovanju.

Najuspešniji poklon nije nužno najskuplji. To je onaj koji pokazuje da smo nekoga pažljivo posmatrali.

Poklon može reći: „Setio sam te se.“

Ali može reći i: „Pogledaj koliko sam potrošio.“

Razlika je ogromna.

The Quiet Disappearance of the Love Letter - Blog

Parfemi imaju posebno mesto u zavođenju.

Miris može prizvati uspomenu brže nego fotografija. Dovoljno je da neko prođe pored nas i da nas poznati parfem vrati godinama unazad.

Često se govori i o feromonima, mada nauka nije pouzdano potvrdila postojanje ljudskih seksualnih feromona koji deluju onako jednostavno kako to obećavaju reklame.

Što, naravno, nije sprečilo proizvođače parfema da prodaju čitave bočice ljubavne sudbine.

Odeća je posebna priča.

Neko zavodi elegancijom. Neko nemarom. Neko savršeno odabranom bojom, neko otkopčanim dugmetom.

Ponekad je najzavodljivije upravo ono što nije pokazano.

Zato je istorija donjeg rublja istovremeno istorija mode, erotike, mašte i izuzetno komplikovanih kopčanja.

A ples?

Ples je razgovor tela u kojem reči često samo smetaju.

Nekada su balovi pružali retku društveno dozvoljenu priliku da se dvoje ljudi dodirne. Danas su pravila slobodnija, ali je uzbuđenje prvog zajedničkog plesa ostalo.

Pisma su nekada bila velika pozornica zavođenja.

Pisala su se dugo, prepravljala, mirisala, skrivala, čuvala u fiokama. Poštar je bio važna ličnost u ljubavnom životu.

Danas imamo poruke.

One stižu odmah, što je tehnički napredak, ali emocionalno često predstavlja katastrofu.

Jer sada možemo tačno videti da je neko pročitao našu poruku i odlučio da nam ne odgovori.

Postoje i oni koji zavode odsustvom.

Pojave se, ostave utisak, pa nestanu.

Drugi pokušavaju da izazovu ljubomoru.

Treći se ponašaju kao da su potpuno nezainteresovani.

Sve su to rizične strategije. Jer osoba koju pokušavamo da osvojimo može jednostavno zaključiti da nismo zainteresovani — i otići.

Najveći spektakli zavođenja podrazumevaju serenade, javne izjave, ogromne bukete, putovanja preko pola sveta i druga dela koja u romantičnom filmu izgledaju veličanstveno, a u stvarnom životu zahtevaju ozbiljnu logistiku.

Ipak, najzanimljivije zavođenje ponekad se dogodi bez ikakve namere.

Neko se nasmeje. Nekome pomogne. Pokaže dobrotu prema životinji. Pažljivo sasluša starog čoveka. Uradi nešto nesebično, ne znajući da ga neko posmatra.

I upravo tada postane neodoljiv.

Jer sve tehnike zavođenja imaju jednu slabost.

Kada se previše vidi da su tehnike, prestaju da deluju.

A kada je čovek zaista zanimljiv, duhovit, pažljiv ili nežan, može zavesti nekoga i dok pokušava da pronađe izgubljene ključeve.

Pod uslovom, naravno, da ne optuži tu osobu da ih je ukrala.

Nastavlja se: II deo — Veliki zavodnici i njihove male tajne.

"Foto - uglancani" AI Milorad Pavić - pozajmljeni tekst

 "Foto uglancani" Milorad Pavić

 

 
Milorad Pavić je u svojoj autobiografiji zapisao da je učenje jezika doživljavao kao "vrstu svog pretvaranja u različite opčinjujuće životinje“, dok su u njegovoj prozi životinje (poput konja svetoga Marka, ruskog hrta, staklenog puža ili čitavih rečenica-životinja) česti simboli i nosioci magičnog.
✍️ Životinje su oduvek inspirisale svojom prirodom, slobodom i tajnama svog sveta, koji tek učimo da razumemo.
Po astečkom horoskopu, Pavić je rođen u znaku Zmije, što je često isticao u svojim autobiografskim zapisima. Životinje je u književnom smislu doživljavao kao
🫶 Iskone i čuvare istine, u suprotnosti sa čovekom koji jedini pokušava da saopšti laž.
Za vas piše
 
 https://www.facebook.com/djole.dog/posts/milorad-pavi%C4%87-je-u-svojoj-autobiografiji-zapisao-da-je-u%C4%8Denje-jezika-do%C5%BEivljavao/1731043675693034/
 
 

уторак, 20. октобар 2026.

STRAST IGRE – HOMO LUDENS II deo: Ozbiljni ljudi i njihove neozbiljne strasti

 

STRAST IGRE – HOMO LUDENS

II deo: Ozbiljni ljudi i njihove neozbiljne strasti

Postoje odrasli ljudi koji tvrde da su odavno prestali da se igraju.

A onda provedu tri sata nad šahovskom tablom, posvađaju se zbog partije karata, kupe još jednu društvenu igru za koju nemaju mesta ili do kasno u noć pokušavaju da obore rekord u nekoj digitalnoj igri.

I sve to smatraju sasvim ozbiljnim poslovima.

Francuski teoretičar Rože Kajoa nazvao je agon igre takmičenja, u kojima je cilj da se protivnik pobedi zahvaljujući veštini, znanju, snazi ili sposobnosti.

Šah je gotovo savršen primer.

Dva čoveka sede jedan naspram drugog, pomeraju drvene figure po tabli i pokušavaju da nadmudre jedan drugog.

Nema stvarne vojske, nema teritorije, nema kraljevstva koje će pobednik osvojiti.

A ipak, strasti mogu biti ogromne.

Neko će godinama pamtiti jednu izgubljenu partiju.

Neko će satima analizirati potez koji je trebalo da odigra.

Neko će se praviti da mu pobeda nije važna, ali će je, ako se dogodi, pominjati pri svakom sledećem susretu.

Postoje, naravno, i igre u kojima nije presudna veština.

Kajoa ih je nazvao alea, igrama slučaja.

Bacanje kockice, izvlačenje karte, rulet, lutrija — sve su to situacije u kojima čovek makar delimično prepušta ishod nečemu što ne može da kontroliše.

Zanimljivo je koliko ozbiljni, racionalni ljudi mogu da budu strasni kada je reč o nečemu što zavisi od slučaja.

Kockica nema nikakvu obavezu prema čoveku koji je baca.

Ali čovek se ipak ljuti na nju.

A nekada je moli.

Igre su vremenom postale i velika industrija.

Danas postoje prodavnice sa stotinama društvenih igara, čija pravila ponekad zahtevaju ozbiljno proučavanje. Figure, table, kartice, kockice, tajni zadaci, savezi, izdaje, osvajanja, pregovori.

Neke igre mogu trajati čitavo veče.

A digitalne igre stvorile su sopstveni svet.

Džojstici, specijalne fotelje, slušalice, volani, pedale, veliki monitori, naočare za virtuelnu stvarnost. Čitave sobe uređene su tako da čovek može što ubedljivije da se preseli u svet koji ne postoji.

Neko vozi automobil koji nema.

Neko upravlja avionom u kojem nikada nije sedeo.

Neko osvaja kraljevstvo koje postoji samo na ekranu.

Neko gradi gradove, rešava zagonetke ili istražuje izmišljene svetove.

A neko igra tetris.

Ja, na primer.

Igram razne vrste Tetrisa.

Na prvi pogled to je krajnje jednostavna igra. Oblici padaju, a ja ih slažem tako da se uklapaju.

Nema velikih junaka, dramatičnih zapleta, neprijateljskih vojski ni čudesnih svetova.

Samo kockice.

Ali upravo u toj jednostavnosti postoji nešto gotovo hipnotičko.

Jedan oblik pada, ja već razmišljam gde će stati sledeći. Nešto se uklopi, nešto pogrešim, pa pokušavam ponovo.

I dok slažem oblike na ekranu, u glavi slažem sasvim druge stvari.

Poslove. Tekstove. Obaveze. Planove.

Nekada upravo tokom igranja smislim rešenje problema koji me je mučio čitavog dana.

Ispada da se čak ni kada se igram ne odmaram sasvim od organizovanja života.

Možda bi trebalo da pronađem igru u kojoj se ništa ne slaže, ne planira i ne rešava.

Ali verovatno bih i u njoj pronašla neki sistem.

Igra, međutim, ne mora da ima ni tablu ni ekran.

Ponekad je dovoljna ulica.

 

 

Deca crtaju školice kredom, skaču na jednoj nozi, preskaču polja, vraćaju se na početak.

Odrasli prolaze pored njih.

A neki od tih odraslih, čim pomisle da ih niko ne gleda, nastavljaju da se igraju na sopstveni način.

Hodaju po ivičnjaku kao po konopcu. Preskaču barice. Broje stepenike.

Pokušavaju da stignu do nekog mesta pre nego što se završi pesma koju slušaju.

Biraju samo određene ploče na trotoaru.

Nema protivnika, nema pobednika, nema nagrade.

Postoje samo pravila koja su sami izmislili.

I tu dolazimo do možda najčudnije osobine igre: čovek dobrovoljno prihvata ograničenja koja u običnom životu ne bi podnosio.

Niko ne voli zabrane.

Ali u igri ih sam sebi postavlja.

Još jedan Kajoov oblik igre jeste mimicry, oponašanje, prerušavanje i preuzimanje druge uloge.

Deca oblače odeću odraslih, glume lekare, učitelje, kraljeve, gusare ili životinje.

Odrasli odlaze na maskenbale.

Glumci čitavog života igraju tuđe živote.

A i mi, koji se ne bavimo glumom, ponekad uživamo u tome da izgledamo kao neko drugi.

Biramo odeću, frizuru, držanje, način govora.

Danas ćemo biti ozbiljni. Sutra neobični. Prekosutra možda neko ko je upravo doputovao iz Pariza.

Igra identitetima nije rezervisana samo za pozorište.

Postoji i igra rečima.

Dosetke, kalamburi, anagrami, zagonetke, dvosmislice, izmišljanje novih izraza.

Jezik nije samo sredstvo sporazumevanja. On je i ogromna igraonica.

Nekada je dovoljno promeniti jednu reč, naglasiti drugi slog ili napraviti neočekivano poređenje pa da se čitava rečenica pretvori u igru.

A šta je ljubavno zavođenje ako ne jedna od najstarijih ljudskih igara?

Pogled koji traje malo duže nego što bi trebalo.

Osmeh koji može da znači više stvari.

Rečenica koja je sasvim nevina, osim ako nije.

Malo približavanje, malo udaljavanje.

U ljubavnom zavođenju postoje pravila koja niko nije napisao, a gotovo svi ih nekako poznaju.

I, kao u svakoj igri, nije uvek jasno ko je prvi počeo.

Naravno, nisu sve igre bezazlene.

Postoje igre moći, manipulacije, ponižavanja i opasnog nadmetanja.

Postoji kockarska strast koja može da uništi čoveka i njegovu porodicu. Postoje ljudi kojima pobeda postane toliko važna da više ne uživaju u igri.

A postoje i oni koji tuđim osećanjima pristupaju kao figurama na šahovskoj tabli.

Igra tada prestaje da bude prostor slobode i postaje način da se sloboda drugome oduzme.

Zato nije svaka igra dobra samo zato što je igra.

Ali mene ipak najviše zanimaju one sasvim male, privatne, gotovo nevidljive igre.

One za koje niko ne zna.

Čovek koji sam pleše u kuhinji dok sprema večeru.

Žena koja u glavi smišlja duhovite odgovore na razgovor koji se već završio.

Neko ko izmišlja melodiju dok hoda.

Neko ko na stolu slaže predmete po bojama, veličinama ili nekom sasvim ličnom pravilu.

Neko ko posmatra oblake i pokušava da u njima prepozna životinje, lica ili čitave prizore.

Neko ko otvori knjigu na nasumičnoj strani, uveren da će upravo tamo pronaći odgovor na pitanje koje ga muči.

U svim tim igrama postoji mali pokušaj da se svakodnevici doda nešto što ona sama nije ponudila.

Nešto neočekivano.

Nešto beskorisno.

Nešto što pripada samo nama.

Možda zato igra tako uporno opstaje.

Čovek može da ostari, izgubi spretnost, promeni navike, prestane da odlazi na igranke ili da igra društvene igre.

Ali ne prestaje nužno da se igra.

Samo menja igralište.

Ponekad je ono u njegovoj glavi.

Ponekad na ekranu.

Ponekad između dve ploče na trotoaru.

A ponekad se pojavi neko ko ga bez ikakve filozofije podseti na ono najvažnije.

Čovek radi, žuri, planira, brine, računa koliko još ima vremena.

A pas stoji pred njim sa lopticom u ustima.

I čeka.

Ne zna šta je rok, šta je obaveza, šta je produktivnost.

Zna samo da bi sada moglo da se igra.

I možda je u pravu.

 

понедељак, 19. октобар 2026.

STRAST IGRE – HOMO LUDENS I deo: Od Platona do školica

 

STRAST IGRE – HOMO LUDENS

I deo: Od Platona do školica

Čovek ozbiljno ide ulicom, razmišlja o računima, poslu ili nekom neprijatnom razgovoru, a istovremeno pazi da ne nagazi na spojeve između ploča. Ili hoda po ivičnjaku kao po konopcu. Ili odluči da sme da stane samo na svetle ploče, nikako na tamne.

Niko mu nije zadao ta pravila. Sam ih je izmislio.

A ako ga neko upita šta radi, verovatno će odgovoriti da ne radi ništa.

Igra se, dakle, ali to neće priznati.

Čovek je tokom istorije određivan kao homo sapiens, biće koje misli, i homo faber, biće koje proizvodi. Postoji, međutim, i homo ludens, čovek koji se igra.

Ideja da igra pripada samoj suštini ljudskog postojanja mnogo je starija od savremenih teorija. Još je Platon u Zakonima razmatrao odnos čoveka, božanstva i igre. Povezivao je igru sa muzikom, plesom, obredima i vaspitanjem. Ona za njega nije bila samo razonoda, nego važan činilac oblikovanja pojedinca i zajednice.

U antičkom Rimu reč ludus označavala je igru, nadmetanje, vežbanje, ali i školu. Ta neobična bliskost igre i učenja govori mnogo o svetu koji nije poznavao našu današnju strogu podelu na korisne aktivnosti i beskorisnu zabavu.

A čovek koji danas preskače spojeve između ploča verovatno nikada nije čitao Platonove Zakone.

Nije mu ni potrebno.

Igra se, jednostavno, sama javlja.

Pogledajte bebu koja je upravo otkrila da može da pomera prste. Ona ih posmatra, savija, pruža, pokušava da uhvati predmet koji visi iznad nje. Svaki pokret je otkriće.

Nešto kasnije dete će dobiti skupu igračku, igrati se njome nekoliko minuta, a zatim otkriti kartonsku kutiju u kojoj je stigla.

Kutija će postati kuća, brod, zamak, pećina ili svemirska letelica.

Igračka je imala jednu namenu. Kutija ima bezbroj.

A kada dete malo poraste, počinju školice, lastiš, klikeri, žmurke, preskakanje konopca, jurke, izmišljanje novih pravila i svađe oko njihovog poštovanja.

Nije sasvim jasno šta je deci zanimljivije: da se pridržavaju pravila ili da ih menjaju.

Children’s Games - Pieter Bruegel | by ENDER AYDIN | Medium

Piter Brojgel Stariji naslikao je 1560. godine čuvene Dečje igre, prizor u kojem se mnoštvo dece bavi najrazličitijim igrama.

Slika je gotovo enciklopedija detinjstva. Deca trče, skaču, guraju se, nadmeću, oponašaju odrasle. Neke igre danas prepoznajemo, druge su nam neobične, ali je strast potpuno razumljiva.

I možda je najzanimljivije to što su mnoga od tih zadovoljstava preživela vekove.

Promenile su se igračke, odeća, gradovi i društveni običaji. Nije se promenila potreba da se od običnog prostora napravi igralište.

Holandski istoričar kulture Johan Huizinga objavio je 1938. godine knjigu Homo ludens, u kojoj je razmatrao element igre u nastanku i razvoju kulture.

Njegova važna teza jeste da igra nije tek proizvod civilizacije. Naprotiv, elementi igre postoje u obredima, nadmetanjima, pravu, poeziji, filozofiji i umetnosti. Kultura se u mnogim svojim oblicima razvija kroz igru.

Igra je, osim toga, starija od ljudske kulture.

Jer igraju se i životinje.

Pas može stotinu puta da donese istu lopticu, a da mu svaki put bude jednako zanimljivo.

Čovek koji mu je baca možda se već umorio, dosadio mu je isti pokret, razmišlja o tome koliko još poslova ima da obavi.

Pas ne razmišlja o tome.

Za njega je svaki novi let loptice događaj.

Mačka napada sopstvenu senku. Dva šteneta se rvu, obaraju i jure, bez namere da jedno drugo povrede. Mladunci mnogih sisara kroz igru istražuju svoje mogućnosti i odnose sa drugima.

Naučnici u igri životinja prepoznaju različite razvojne i društvene funkcije. Ali to ne znači da je životinja svesna neke koristi.

Ona se igra zato što je igra privlači.

Čovek, međutim, čim odraste, počinje da oseća potrebu da svojoj igri pronađe opravdanje.

Zato odrasli ne igraju igre, nego se bave rekreacijom, sportom, hobijima, strategijom ili kreativnim aktivnostima.

Kao da bi bilo nepristojno priznati da im je jednostavno lepo.

Nemački pesnik i filozof Fridrih Šiler u Pismima o estetskom vaspitanju čoveka iz 1795. godine razvio je pojam nagona za igrom, Spieltrieb.

Za njega igra povezuje čulnu i racionalnu prirodu čoveka i otvara prostor slobode. Njegova čuvena misao da je čovek u punom smislu čovek tek kada se igra ne odnosi se samo na razonodu, nego na stvaralačku slobodu.

I tu dolazimo do umetnosti.

Pisac se igra rečima, slikar bojama, kompozitor tonovima.

To ne znači da je umetničko stvaranje lako ili neozbiljno. Naprotiv, ono često zahteva ogromnu disciplinu, napor i upornost.

Ali u samom činu stvaranja postoji nešto što je blisko dečjoj igri.

Šta ako ovu rečenicu premestim na kraj?

Šta ako junak kaže upravo suprotno od onoga što se očekuje?

Šta ako plavu stavim pored narandžaste?

Šta ako se melodija, umesto da se razreši, iznenada prekine?

Umetnik neprestano ispituje mogućnosti. Isprobava, odbacuje, vraća se, menja pravila koja je sam postavio.

Nekada toliko uživa u samom postupku da mu završetak dela gotovo smeta.

Jer završiti delo znači prekinuti igru.

Ali postoji umetnost u kojoj se igra ne može odvojiti od tela.

Ples.

 

Na našem jeziku ista reč označava i igru i ples.

Kažemo da se dete igra, ali i da se igra kolo.

U kolu se ljudi uhvate za ruke i postanu deo jednog velikog pokretnog organizma. Koraci se ponavljaju, ritam ubrzava ili usporava, a zadovoljstvo raste upravo iz zajedničkog kretanja.

Niko ne igra sasvim sam, ali svako igra svojim telom.

Tango je drugačiji. To je igra dvoje ljudi koji razgovaraju pokretima. Jedan predlaže, drugi odgovara. U tom razgovoru ima približavanja, udaljavanja, poverenja, izazova, pa i nadmudrivanja.

Ples je možda najneposredniji dokaz da čovek ne mora sve da izrazi rečima.

Francuski sociolog i teoretičar igre Rože Kajoa u knjizi Igre i ljudi iz 1958. godine razlikovao je četiri osnovna oblika igre: takmičenje (agon), slučaj (alea), oponašanje i prerušavanje (mimicry) i vrtoglavicu ili zanos (ilinx).

U ovu poslednju kategoriju spadaju igre u kojima čovek traži uzbuđenje kroz kretanje, brzinu ili privremeni gubitak uobičajene ravnoteže.

Deca se vrte ukrug dok im se ne zavrti u glavi. Ljuljaju se sve više. Odrasli se spuštaju niz skijaške staze, voze na vrteškama, plešu do iscrpljenosti.

U svemu tome postoji želja da se makar nakratko izađe iz uobičajenog stanja.

Na Matisovoj slici Ples pet figura drži se za ruke u kružnom pokretu.

Gotovo da nema ničega osim tela, boje i ritma.

A ipak se u tom krugu može prepoznati nešto veoma staro: ljudska potreba da se zajedničkim pokretom stvori svet koji makar na trenutak postoji po sopstvenim pravilima.

I možda je baš to ono što povezuje Platonove misli, Šilerovu filozofiju, Huizinginu istoriju kulture, Brojgelovu decu, Matisove plesače i psa sa lopticom.

Igra stvara jedan drugi svet unutar postojećeg.

Ali za taj drugi svet nisu nam potrebni ni pozorište, ni igralište, ni velika filozofija.

Ponekad je dovoljno nekoliko ploča na trotoaru.

I čovek koji je odlučio da ne sme da nagazi na njihove spojeve.

Nastaviće se...

недеља, 18. октобар 2026.

NAMEŠTAJ KOJI ME ČEKA

 

NAMEŠTAJ KOJI ME ČEKA

Mali katalog velikih želja

Postoje komadi nameštaja koji su nam potrebni i oni koje jednostavno želimo. Ovi drugi su mnogo zanimljiviji.

Za većinu predmeta iz moje male zbirke ne znam gde bih ih smestila. Neki su preveliki, neki nepraktični, neki su odavno izašli iz mode, a neki su toliko neobični da im je teško odrediti namenu.

Ipak, svi mi se dopadaju.

Volim nameštaj koji ima karakter, istoriju, poneku ogrebotinu i izvesnu dozu ekscentričnosti. Ne mora da bude savršen. Naprotiv, pohabano venecijansko ogledalo može da mi bude privlačnije od novog, besprekornog.

Ovo je moj mali katalog nameštaja koji nemam, a volela bih da imam.

Ostaje samo pitanje gde bih sve to stavila.

Ali to je već problem nameštaja, a ne moj.

1

Malo, pohabano venecijansko ogledalo

 

Ogledalo koje je već mnogo toga videlo.

2

Rotirajuće police za knjige

 

Biblioteka koja se okreće oko sebe.

3

Kofer-ormar, pisaći kutak

 

Kancelarija koju možeš da zatvoriš.

4

"Grof bez glave" moj naziv komada nameštaja koji je visok 155cm

 

 

Jedan grof bez glave, ali sa fiokama.I tajnim pisaćim stolom.

5

Crveni plišani rekamije

 

Za čitanje u poluležećem položaju. Seksi komad. Verovatno neudoban.

6

Volterovka

 

Fotelja sa ušima, za razgovore koje ne želim da slušam.

7

Česterfild

 

Kauč na kojem se ne sedi, nego boravi. Bestseler. Pa još i mesingani točkići!

8

Drvena šamlica-merdevine sa rupom za prenošenje

 

Najskromniji, a možda i najkorisniji komad.

Претражи овај блог